Na današnji je dan, 15. rujna 1851. godine župnik Petar Dorčić otkrio Bašćansku ploču, dragi kamen našega hrvatskog jezika (Stjepan Ivšić). Njome su, kako piše akademik Eduard Hercigonja, Hrvati izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti jer od njezina teksta počinje svako istraživanje povijesti hrvatskoga jezika i književnosti. Ona je zbog glagoljice prijelaznoga tipa važna i za proučavanje povijesti glagoljičkoga pisma. Na njoj se prvi put na hrvatskom jeziku spominje ime hrvatskog naroda i ime kralja Zvonimira.
Ploča je klesana oko 1100. godine uz današnje selo Jurandvor kraj Baške na otoku Krku. Bila je ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi Svete Lucije.
Tekst počinje kršćanskom invokacijom “vъ ime otca i sina i svetago duha”, a zatim slijedi odjeljak u kome opat benediktinski Držiha piše da je hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu Svetoj Luciji (crkvi i samostanu). Navode se svjedoci toga darivanja, proklinje se onaj tko bi to darivanje zanijekao i podsjeća na obavezu redovnika u tom samostanu da mole za darivatelja i za sudionike u činu darivanja. Drugi opat Dobrovit zapisuje da je s devetero samostanske braće sazidao crkvu Svete Lucije u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao cijelom krajinom (ili Krajinom). Na kraju dolazi zapis da je u te dane Mikula (posjed ili samostan, misli akademik Stjepan Damjanović) bio u zajedništvu sa svetolucijskom opatijom.
Unatoč tomu što zbog velikih oštećenja natpisa među znanstvenicima postoje razlike u čitanju teksta, Bašćanska ploča prvorazredno je svjedočanstvo ne samo o razvoju hrvatskoga jezika i glagoljskoga pisma nego i o političkim odnosima u doba kralja Zvonimira.
Tihomir Mršić