Na današnji dan, 29. srpnja 1907. godine u Karlovcu rođen je Ljudevit Jonke, hrvatski jezikoslovac i prevoditelj. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je južnoslavensku književnost, hrvatski jezik sa staroslavenskim te narodnu historiju, ruski i latinski. Usavršavao se na slavističkom studiju u Pragu. Od 1942. bio je najprije asistent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a onda i voditelj novoutemeljene Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik od 1949. do umirovljenja 1973. godine. Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića, a od 1963. godine redoviti je član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU).
S češkoga jezika preveo je dvadesetak knjiga (J. Neruda, B. Němcová, K. Čapek, J. Hašek i dr.), a o standardizaciji hrvatskoga jezika u prošlosti i sadašnjosti objavio je tri važne knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.) te Hrvatski književni jezik danas (1971., zabranjena).
Suautor je Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) i suurednik Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika, ali sedamdesetih godina prošloga stoljeća odrekao se unitarističkih pogleda na jezik nametnutih novosadskim dogovorom, zbog čega je 1973. godine prisilno umirovljen. Bio je ravnatelj Akademijina Zavoda za jezik i urednik posljednjega sveska Akademijina Rječnika. Predsjednik Matice hrvatske od 1970. do 1972. godine, bio je ugledan tumač hrvatskoga standardnoga jezika i njegov autoritet te promicatelj jezične kulture, poglavito kao urednik stručnog časopisa Jezik (1952. – 1970.) te kao pisac popularnoznanstvenih članaka u Vjesniku i Telegramu. Pokopan je 1979. godine na zagrebačkome Mirogoju.
Tihomir Mršić