Dana 29. srpnja 1885., prije točno 137 godina, u Zagrebu rođen je hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj Branko Gavella, utemeljitelj sveučilišne Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950., danas Akademija dramske umjetnosti) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta (1953., danas Dramsko kazalište Gavella).
Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao je u Beču, gdje je 1908. doktorirao. Godine 1914. počeo je režirati u zagrebačkome HNK, gdje je bio ravnatelj Drame od 1922. do 1926., a od 1926. do 1929. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu. Bavio se i sportom – s Franjom Bučarom kao nogometni sudac sudio je na prvoj prvenstvenoj utakmici u današnjoj Hrvatskoj, odigranoj između Croatije i Zagreba u rujnu 1912. godine.
Postavio je 279 dramskih i opernih djela, a posebice se ističu režije M. Držića, I. Gundulića, T. Brezovačkoga, I. Vojnovića, M. Krleže, M. Begovića, W. Shakespearea, J. W. Goethea, G. B. Shawa, L. Pirandella, M. P. Musorgskoga i R. Wagnera. Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU) bio je od 1961. godine. Napisao je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (M. Držić, I. Mažuranić, A. Šenoa, I. Vojnović i posebice M. Krleža) te književnih portreta (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić) objavljenih u knjizi Književnost i kazalište (1971.). Knjiga Glumac i kazalište (1967.) sadržava njegove poglede i istraživanja o estetici kazališta i glume, a postumna Teorija glume iz 2005., koju je priredio njegov unuk, također akademik i teatrolog Nikola Batušić, spoj je praktičnoga scenskog iskustva i utemeljenoga teorijskog obrazlaganja bitnih počela kazališne umjetnosti kojim se Gavella donekle odmiče od M. Reinhardta, K. S. Stanislavskoga i V. E. Mejerholda.
Tihomir Mršić