Mirila (izvedeno od ikavskoga glagola miriti – mjeriti) specifični su nadgrobni spomenici koji su se postavljali na Velebitu u Hrvatskoj uglavnom od 17. do 19. stoljeća.
Stanovnici velebitskih zaselaka katkad su morali dugo nositi pokojnika do najbližega groblja, a jedno od glavnih pravila u pogrebnom obredu bilo je da ga se samo jednom smije položiti na zemlju kako bi se povorka mogla odmoriti. Dok je pokojnik ležao na zemlji, obilježili bi dužinu njegova tijela sa dva kamena, jednim iznad glave, a drugim ispod nogu. Mjesto između kamenja ispunili su kamenim pločama, a iznad njegove glave uklesali bi različite reljefne motive.
Iz prvih zapisa planinara velebitaša i informacija kazivača doznajemo da se pokojnika s planine nosilo na nosilima omotana u cunju (ponjavu) te svezana užetom oko nosila da ne sklizne s njih. Glava pokojnika na nosilima bila je na zapadu (lice gleda u izlazeće sunce), a noge naprijed, prema istoku. Spust je do mjesnoga groblja ponekad trajao od tri do pet sati. Na tom dugom i teškom putu nosači nisu smjeli stati i otpočinuti, nego su se izmjenjivali u hodu do prvog i jedinog stajališta – mirila. Na njima su pokojnika prvi i posljednji put položili na zemlju da bi se izveo ritual mjerenja tijela – života. Uzimanje mire sa dva kamena za koja će se duša trajno vezati govori o sakralnom kontekstu mirila. S druge strane, mirilo svojim oblikom personificira pokojnika i njegov fizički identitet. Ritual je trajao petnaestak minuta, dovoljno da se duša veže s kamenom, što joj je omogućavalo siguran i brz prelazak na drugi svijet.
Južnovelebitska predaja ističe da na mirilima ne počiva (odmara se) pogrebna povorka, nego samo pokojnik nad kojim se provodi ritualno-religijski obred. Važnost obreda mjerenja pokojnika proizlazi iz vjerovanja da je duša “kolkoj’ tilo – život”. Izmireno tilo jest izmirena duša. Koliko je tijelo, tolika je i duša, što bi značilo da je istovjetna s njim. Duša ima pokojnikovo tjelesno obličje i veličinu pa se ritual mjerenja tijela zapravo odnosio na mjerenje duše, koja će se vezati s kamenom. Smatra se da je osnovna funkcija mirila u ritualno-religijskom kontekstu da simboliziraju granicu između dva svijeta (ovostranog i onostranog), između živih i mrtvih. Pomoću obreda mjerenja zatvaraju granicu koju je pokojnikova živa duša prešla, da se više ne vraća među žive. Mirilom je duši određeno mjesto za koje će se trajno vezati i na kojem će boraviti kada se bude vraćala iz onostranoga. No njime su zaštićeni i živi jer su s druge strane granice koju duša više u svom lutanju ne može prelaziti. U sakralno-religioznom kontekstu mirilo više nije bio običan kamen, nego simboličan, sveti kamen, koji se nije smjelo gaziti i devastirati. Stoga je u ljudima izazivao strahopoštovanje.
Prema narodnim vjerovanjima, duša pokojnika ostajala je na mirilima, a klasični grob bio je samo mjesto u koje se polagalo njegovo tijelo. Pa ako se ikada nađete na obroncima Velebita i naiđete na mirila, izmolite molitvu za duše koje još mogu biti tu negdje oko vas.
Tihomir Mršić