Jeste li se ikada osjećali lakše na plesnom podiju, kao da je sav teret svijeta pao s vaših ramena i kao da biste do jutra mogli ostati u klubu, kulturnom centru ili na kućnom tulumu, samo plešući kao da vas nitko ne gleda? Jeste li ikada napravili one-man show u svojem dnevnom boravku i zaboravili na sve brige koje su vas dotad mučile? Vjerujemo da jeste, i postoje razlozi zbog kojih ples djeluje terapeutski na nas, no ako ipak niste, tu smo da vas razuvjerimo.
Terapija plesom i pokretom mlada je grana psihoterapije, koja se razvila 40-ih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, a Europa se upoznala s njom 1970-ih. Prema Američkom udruženju plesnih terapeuta, „psihoterapija pokretom i plesom jest terapijska primjena pokreta i plesa u kreativnom procesu s ciljem poticanja emotivne, kognitivne, socijalne i tjelesne integracije pojedinca“. Razgovarali smo s Vedranom Kurjan Manestar, profesoricom pedagogije, gestalt-psihoterapeutkinjom i psihoterapeutkinjom pokretom i plesom, koja djeluje u Centru za terapiju plesom i pokretom „Terpsichore“.
„Za razliku od većine drugih psihoterapijskih pravaca, psihoterapija plesom i pokretom nije nastala djelovanjem psihijatara, već samih plesača, točnije plesačica. Mary Whitehouse, Marian Chace i Elsa Gindler primijetile su da ples ima terapijsku komponentu i da ne utječe samo na fizički aspekt osobe nego i na emotivni dio.“
Utjecaj Else Gindler
Psihoterapija plesom i pokretom kao takva nastala je kada je Marian Chace nakon Drugog svjetskog rata pokrenula plesne radionice unutar psihijatrijske bolnice za osobe oboljele od PTSP-a, a Kurjan Manestar napominje kako su psihijatri primijetili značajan napredak u oporavku kod sudionika njene radionice. Zanimljivo je da se Mary Whitehouse, s druge strane, više bavila onime što se danas naziva autentičnim pokretom. Radi se o pogledu iznutra, najčešće pokretom bez glazbe, a klijent bi tada došao u kontakt sa svojim emocijama i pokušao ih izraziti pokretom. Specifičnost psihoterapije koja se odvija pokretom i plesom, ističe Vedrana, jest neverbalni pristup u kojemu se na pokretu temelji siguran odnos između terapeuta i klijenta. Neverbalna komunikacija jest vrlo važan dio cjelokupne komunikacije koju ostvarujemo među ljudima, a takva vrsta terapije posebno je povoljna za djecu i druge osjetljivije skupine.
„Naravno, postoji i verbalni dio u kojemu terapeut i klijent razgovaraju o onome što se dogodilo, o osjećajima koje je taj događaj potaknuo, a sve se može odvijati putem nekog zajedničkog kretanja, improvizacije ili vođene fantazije“, objašnjava psihoterapeutkinja, koja je s nama podijelila i zanimljivosti o europskoj začetnici psihoterapije plesom i pokretom, koje nisu toliko poznate među psihoterapeutima ni u široj javnosti. „Elsa Gindler bavila se plesom osjećaja, plesom koji nije bio namijenjen za scenu, već osobu samu za sebe. Njene radionice pohađale su, pomalo kontroverzno, žene, kćeri ili ljubavnice tadašnjih psihoterapeuta i psihijatara, a neke studije pokazuju da je upravo Elsa Gindler utjecala na mnoge psihoterapeute da uvedu ples u svoje terapije.“
Psihoterapija pokretom i plesom jedna je od četiriju ekspresivnih art-terapija, uz dramsku, likovnu i glazbenu terapiju. Art-terapije pomažu da se kreativno izrazimo budući da se, svjesno ili nesvjesno, često ne možemo u potpunosti izraziti verbalno. Većina pozitivnih učinaka tih vrsti terapija jest jednaka, a prema Nastavnom zavodu za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, ples pozitivno djeluje na razvoj motoričkih sposobnosti, povećanje fleksibilnosti zglobova i tonusa mišića te može pomoći u prevenciji od osteoporoze, pretilosti, šećerne bolesti, anksioznosti ili depresivnih poremećaja, bolesti mišićno-koštanog, kardiovaskularnog ili dišnog sustava. Također pozitivno utječe na naše samopouzdanje, koncentraciju i memoriju, rješavanje stresa te poboljšanje sna.
Korist od psihoterapije plesom i pokretom
Profesionalna plesačica suvremenog plesa Ema Crnić rekla nam je kako je s vremenom postala gotovo ovisna o kretanju i kako osjeća da joj tijelo pati ako nije u pokretu. „Mislim da svi osjećamo kako tijelo utječe na um kao što um utječe na tijelo i da je ta veza potpuno neupitna. Kretanje može utjecati na naše raspoloženje jednako kao što naši osjećaji i misli mogu utjecati na neko naše fizičko stanje.“ Ema nam je rekla i kako se pokretom i plesom bavi mnogo više iz umjetničke perspektive nego terapijske, ali napominje kako je kroz iskustvo plesnih radionica imala prilike doživjeti taj terapijski moment, koji je uvijek fascinira. „Za mene to vrlo često znači nekakav osjećaj oslobođenja – od straha, od neprihvaćanja, od izražavanja, i taj osjećaj otvara neke nove prostore za druge pozitivne misli ili vlastiti napredak u budućnosti“, objašnjava Crnić.
Kada govorimo o mozgu i što se u njemu događa kada plešemo, Vedrana Kurjan Manestar ističe da neuroznanstvenici danas potvrđuju ono što su plesni terapeuti intuitivno znali već duži vremenski period. „Postoje zrcalni neuroni koji se aktiviraju kada radimo neku aktivnost, a isti će se neuroni probuditi i kod osobe koja nas promatra. Takvi nam neuroni omogućavaju i empatiju, suosjećanje za drugu osobu i mogućnost razumijevanja druge osobe.“ Upravo se iz tih, ali i mnogih drugih razloga psihoterapija plesom i pokretom koristi kod emocionalno ponašajnih teškoća (hiperaktivna, agresivna i povučena djeca), autizma, trauma (emocionalna i tjelesna zlostavljanja), neuroloških poremećaja (demencija, Parkinson, traume mozga), anksiozno-depresivnih poremećaja, pa čak i ovisnosti i mnogih drugih poremećaja.
Takva vrsta psihoterapije namijenjena je za sve uzraste, provodi se u grupnom ili individualnom obliku, a postoje i mnoge online-radionice koje možete isprobati i napraviti nešto za sebe i svoje zdravlje.
Iris Foriš