Premda digitalna umjetnost u svojem najširem značenju okuplja kvalitete aktivnosti, slobode, demokratičnosti, transparentnosti, modularnosti, dijeljenja i suradnje, ona je ipak naveliko promatrana u dvojnom, oprečnom odnosu spram tradicionalne, klasične umjetnosti. Tako se suštinski može definirati kao umjetnost koja je omogućena elektroničkim sustavima i koja ne može biti realizirana posredstvom drugih sustava (definicija Dine Karadžić). Isključivost medija pritom igra ključnu ulogu, a ta se problematika nadovezuje i na kustoske prakse, odnosno načine izlaganja i prezentacije digitalne i klasične umjetnosti koje se svojim supostojanjem isprepleću te stvaraju hibride više ili manje prilagođene prvotno zamišljenoj recepciji pojedinog medija. Gubitak kolektivnosti recepcije, voajerskog pogleda kroz ključanicu, monumentalnosti platna, vremenske i prostorne sadašnjosti, događaja, interaktivnosti i materijalnosti samo su neka od općih mjesta teorije recepcije i pogleda, predmet lamentacije za aurom jedinstvenosti i neposrednog iskustva uz zanemarivanje klasnih razlika i intimnosti kućne recepcije. Osjećaj lišenosti onih aspekata recepcije koji razlikuju jednu umjetnost od druge u ovo vrijeme, kada su sve bitne odrednice estetskog iskustva umjetnosti svedene na dvodimenzionalnost zaslona, posebno pogađa sve njezine stvaratelje i konzumente. Unatoč tome, kada je riječ o izostanku izbora, a potreba za umjetnošću buja u vrijeme dokolice, nema mjesta recepcijskom purizmu i snobizmu te se otvaraju vrata raznim kompromisima i kreativnim konceptima koji nastoje pružiti optimalno estetsko iskustvo s obzirom na dane okolnosti.
Digitalizacija muzejskih zbirki
U sferi likovnih umjetnosti otvaraju se razne web-stranice kojima se nastoji virtualno simulirati izložbeni prostor, češće u formi galerije koja funkcionira kao mozaik ili niz reprodukcija (Vizura 2020 / Vrijeme ekstrema, ULUPUH) ili rjeđe u VR varijanti (popularne digitalne šetnje) stalnog postava ili aktualne izložbe (Salon Galić, HULU Split). U postupku su i razna otvaranja digitaliziranih muzejskih zbirki i repozitorija, no valja imati na umu kako se sve spomenute prakse, svakako potrebne s obzirom na ideal javno dostupnog znanja, odnose na klasične umjetničke medije koji ipak računaju na sve one kvalitete neposrednosti pogleda i iskustva koje su o ovom trenutku nedostupne. Dok klasični mediji još uvijek obuhvaćaju glavninu umjetničke proizvodnje – a time je izuzetno bitno kontinuirano osiguravati život scene, njihovu vidljivost i dostupnost, ponajviše zbog puke egzistencije autora – možda je upravo ovo dobro vrijeme za ponovno ili podrobnije upoznavanje s digitalnom umjetničkom praksom, njezinim brojnim multimedijalnim kategorijama, metodama te čitavom teorijom koja barata vrijednosno određenim pojmovima.
Kao primjere recentnih domaćih umjetničkih radova koji pripadaju tom spektru mogli bismo izdvojiti „on Water Smoke the“ Nike Mihaljevića te „Calendar 2020“ Kate Mijatović, dva net-art rada dvoje umjetnika različitih generacija, koji su, unatoč tome, temeljeni na sličnim principima. Njihova je osnova modul koji se na različite načine kombinira, permutira, ponavlja i mijenja unutar ograničene i unaprijed definirane strukture, koji se zatim na semantičkoj razini ponovno dodiruje i spaja otkrivajući nova značenja. Riječ je o otvorenim, nedovršenim radovima u stalnome procesu razrađivanja – sama će se gitarska dionica poznate pjesme dovršavati narednih 130 godina, a kalendar čitati svakodnevno kroz 2020. godinu – a recipijenti su pozvani uvijek im se vraćati, dovršavati započete analogije i interpretirati njihov sadržaj.
Digitalna umjetnost i kultura počivaju na slobodi
Svakako treba spomenuti i umjetničku organizaciju Format©, koja godinama radi na afirmaciji, edukaciji te organizaciji izložbenih i diskurzivnih programa rubnih, eksperimentalnih digitalnih praksi, kao i poticanju suradnje i dijeljenju znanja, te njoj srodan Hacklab01, s kojim često surađuje. No kao mjesto okupljanja najvećeg broja digitalnih izložbi neizostavan je The Wrong, najveći svjetski bijenale digitalne umjetnosti koji – s obzirom na milijunski broj posjetitelja – nazivaju digitalnim pandanom venecijanskog. Premda je nedavno završeno četvrto izdanje s više od 2300 umjetnika, 150 online paviljona, 80 ambasada, 320 događaja te 120 lokacija diljem svijeta, njegova je web-stranica preuzela ulogu svojevrsnog repozitorija poveznica prema novim izložbenim projektima digitalne umjetnosti i kulture, mjesta godišnjeg programa online samostalnih izložbi te pohrane novih publikacija. Nedavno je lansirana i online TV platforma The Wrong TV za digitalnu umjetnost, glazbu i kulturu, s neprestanim prijenosom uživo.
Umjesto selekcije pojedinih aktualnih izložbi koje Bijenale predstavlja na svojim stranicama, možda je bolje prepustiti se njihovu istraživanju; digitalna umjetnost i kultura počivaju na slobodnom pristupu lišenom algoritama i uvjetovanja dostupnosti, s načelom horizontalnosti i transparentnosti, kako pri produkciji, tako i pri kuriranju projekata (poput objavljivanja curator’s notebook koje predlažu članovi kolektiva CONT3XT.NET kako bi se dobio uvid u proces nastanka izložbe, a ne samog završnog proizvoda). Možda je stoga takva praksa i najbolje mjesto za učenje o site-specific umjetnosti za digitalnu i internetsku sferu, te mogućnostima njezine prezentacije kroz sferu imanentne metode: kategoriziranje, tegiranje, povezivanje, glitchanje i dr. S umjetnosti koja ne barata materijalnošću nego informacijama pruža nam se mogućnost slobodnog i ravnopravnog sudjelovanja u kompleksnom multidisciplinarnom svijetu, koji otvara pregršt prilika za kulturno djelovanje, a hoćemo li joj i na koji način pristupiti, ovisi o zauzimanju vlastite pozicije između tehnofetišističkog i tehnofobnog pola.
Petra Galović