Na današnji dan, 26. svibnja 1976. godine pretpremijeru na filmskom festivalu u Cannesu imao je kultni naslov Ettorea Scole “Ružni, prljavi, zli” (Brutti, sporchi e cattivi), gdje je talijanski filmaš osvojio Prix de la mise en scène, nagradu za najboljeg redatelja.
U siromašnom rimskom predgrađu, u trošnim barakama na brežuljku živi brojna obitelj Giazinta Mazatelle (N. Manfredi). Osim supruge Matilde (L. Moretti), s jednookim Giazintom pod istim krovom žive četiri generacije njegove obitelji, desetero djece, bliža i dalja rodbina te njegova stara i dementna majka. Giazinto je prijek i arogantan čovjek koji se na ponižavajuće načine i s prijezirom odnosi prema ukućanima, koji se bave sitnim kriminalom, prostitucijom i drugim nezakonitim poslovima. Giazinto je na jednom poslu svojedobno izgubio oko, zbog čega mu država u znak odštete odluči isplatiti milijun lira. Dakako, on taj novac ne namjerava podijeliti s ostatkom obitelji, već dio potroši na sebe, a dio sakrije od ukućana. To će pak ostale ukućane nagnati da počnu smišljati različite načine kako bi se domogli novca. A kad on jednog dana u kuću dovede mladu ljubavnicu Iside (M. L. Santella), te kad suprugu prisili da postelju dijele utroje, Matilda će s ostatkom obitelji početi kovati planove za Giazintovo trovanje…
Iznimno komercijalno uspješan, film socijalnu kritičnost neorealizma, na koji se veže angažiranjem tzv. glumaca s ulice, stvarnih lumpenproletera iz ilegalno sagrađenih kuća rimskog predgrađa, potiskuje u korist vizualno i verbalno naglašene groteske (polemičke odnosno parodijske referencije na “Čudo u Milanu”). Karikaturalnost egoističnih likova obilježenih fizičkim, emocionalnim i društvenim nedostatcima te cinično zaokupljenih vlastitim uskraćenim željama za tjelesnim i materijalnim zadovoljenjem Scola je oblikovao postupkom koji su kritičari označili kao “estetiku odvratnosti i ružnoće”.
Goran Čelig