Na današnji je dan, 6. listopada 1991. godine u New Yorku premijerno prikazan “Rt straha” (Cape Fear) u režiji slavnog Martina Scorsesea. Strašna je to priča o Maxu Cadyju (Robert De Niro), psihopatu koji je proveo četrnaest godina u zatvoru zbog silovanja. Vrijeme provedeno u zatvoru potrošio je smišljajući osvetu svom odvjetniku Samu Bowdenu (Nick Nolte). Odvjetnik je za vrijeme obrane na sudu zatajio informaciju koju je znao o žrtvi, a to je da je bila sklona zavođenju i da je stalno mijenjala muškarce. Sada živi na Floridi jer ga je žena zbog njegovih čestih nevjera natjerala da se presele.
Njihova petnaestogodišnja kći Danielle (Juliette Lewis) u jeku je puberteta i ima vlastite probleme, dok tata opet zavodi druge žene, a mama (Jessica Lange) izgara od ljubomore. Cady dolazi do Bowdena i otvoreno mu kaže kako smatra da je on kriv za njegovu presudu, a da protiv tužitelja i suca nema ništa jer su oni samo obavljali svoj posao.
Cady počinje terorizirati Bowdenovu obitelj, a policija ne može ništa jer za sobom ne ostavlja dokaze. Bowden zbog toga unajmi privatnog detektiva Kerseka (Joe Don Baker). No to neće biti dovoljno. Ako želi spasiti svoju ženu i kćer, mora se sam obračunati s Cadyjem…
“Rt straha”, remake istoimenog filma iz 1962. u kojem su glavne uloge interpretirali Gregory Peck i Robert Mitchum (obojica se pojavljuju i u ovom filmu, u cameo-ulogama), unatoč velikom profitu na kinoblagajnama i oskarovskim nominacijama koje su zaradili De Niro i tada 17-godišnja Juliete Lewis, smatra se jednim od lošijih filmova iz Scorseseove radionice. No Scorsese je jedan od onih velikana čiji su “lošiji” filmovi još uvijek bolji od većine takozvanih uspješnica. Zbog brojnih remek-djela koje je kroz godine snimio njegovi se filmovi uzimaju zdravo za gotovo. Takvi su slučajevi bili i s “Casinom” i “Shutter Islandom”. Uzmimo primjerice da je “Rt straha” režirao neki manje cijenjen redatelj, tada bi kritičari film prozvali remek-djelom i jednim od najboljih psiholoških trilera, a “Rt straha” jest upravo to. Scorsese je svakako trebao zaraditi nominaciju za režiju te davne ’91.
Film je režirao kombinacijom artističkog i realističkog pristupa. Divlje i neobične kretnje kamere i maštovita fotografija filmu daju nadrealan, a eksplicitno nasilje i mračna tematika realističan izgled. Zbog stila režije, izbora glazbe, retro-ugođaja i stvaranja napetosti koja je vješto održana tijekom cijelog filma i zbog koje gledatelj doslovce može osjetiti strah koji likovi osjećaju film podsjeća na uratke Alfreda Hitchcocka. Nije ni čudo jer su na filmu radili nekadašnji Hitchockovi suradnici, grafički dizajner Saul Bass i skladatelj Bernard Herrmann.
Scorseseov vjerni kompanjon Robert De Niro ostvario je jednu od svojih najboljih uloga. Kritika može reći što hoće, ali njegova izvedba parira njegovim najhvaljenijim izvedbama, poput onih iz “Taksista” i “Razjarenog bika”. U ulozi je doslovce neprepoznatljiv, a njegova je izvedba toliko moćna i agresivna da tjera gledatelja da zaboravi na ostale, također briljantne članove glumačke postave. Lewis je za svoj dio nagrađena nominacijom, a maestralne izvedbe Nicka Noltea i Jessice Lange nepravedno su zanemarene.
Istinski filmofil trebao bi uočiti kompleksnost danu priči i likovima. Za razliku od orginala, koji je bio klasična borba između dobra i zla, ovdje je tematika mnogo mračnija. Naizgled savršena obitelj koju Cady terorizira nije ni blizu savršenstvu dok se kroz radnju otkrivaju loši bračni odnosi i preljubi, a njihova naizgled nevina kćerka buntovna je tinejdžerica koja ne preza pred lakim drogama i seksualnim iskušenjima. Nolteov lik nije ni približno dobričina kakvu je u originalu igrao Gregory Peck. On je odvjetnik koji je svjesno izdao svoga klijenta, preljubnik i čovjek koji ima loše odnose sa suprugom i kćerkom. Pitanje seksa također je prisutno tijekom cijelog filma budući da Nolteova supruga osjeća neobičnu seksualnu privlačnost prema tajanstvenom čovjeku iz njegove prošlosti – sve dok ga ne upozna, dakako. Posebno je uznemirujuć odnos između De Nira i Lewis, čijom nevinošću i neiskustvom on pokušava te neko vrijeme i uspijeva manipulirati.
Goran Čelig