You are currently viewing Godišnjica premijere trilera Bunny Lake je nestala Otta Premingera

Godišnjica premijere trilera Bunny Lake je nestala Otta Premingera

Na današnji je dan, 3. listopada 1965. godine u New Yorku održana premijera izvrsnog noir-trilera “Bunny Lake je nestala” (Bunny Lake Is Missing), koji je maestralno režirao slavni Otto Preminger.

Samohrana majka Ann Lake, koja se nedavno doselila iz New Yorka u London, dolazi po svoju četverogodišnju kćerkicu Bunny u predškolsku ustanovu, kamo ju je tog jutra prvi put dovela. No djevojčice nema, a nema ni pisanog traga o njoj; jedna službenica sjeća se Ann, ali ne i da je kći bila s njom. Ann i njezin brat Steven pretražuju školu te u tavanskim prostorijama naiđu na ženu koja tvrdi da skuplja dječje noćne more. Očajni, brat i sestra zovu policiju te slučaj preuzima nadstojnik Newhouse. Njemu su takoreći svi potencijalno sumnjivi, a zatraži i da pregleda kuću u koju su se Lakeovi uselili. Ispostavi se da tamo nema Bunnynih stvari ni ikakvih tragova o njoj te Newhouse počne sumnjati u to da je djevojčica ikad postojala…

Takozvani psihološki triler s natruhama horora “Bunny Lake je nestala” predstavlja povratak Otta Premingera trilerskim sklonostima koje su obilježavale znatan dio njegova opusa u 40-im i 50-im godinama prošloga stoljeća, kad je snimio čitav niz uradaka film-noirovskog usmjerenja. Mnogo više nego film noiru “Bunny Lake je nestala” duguje tada modernom “psihološkom hororu” inauguriranom 1960. godine filmom “Psiho” Alfreda Hitchcocka i “Voajer” (u nas poznatijem pod naslovom “Smrt u očima”) Michaela Powella, a temelji se na istoimenom romanu Marryam Modell objavljenom 1957. pod čestim autoričinim pseudonimom Evelyn Piper.

Preminger je odmah kupio filmska prava na roman, ali nikako nije bio zadovoljan pokušajima njegove adaptacije za koju je angažirao dva velika imena – prvo Daltona Trumba, jednog od najpoznatijih scenarista s crne liste hollywoodskih komunista i komunističkih simpatizera, a onda i Iru Levina, budućeg autora redom ekraniziranih hit-romana “Rosemaryna beba”, “Stepfordske supruge”, “Dječaci iz Brazila” i “Sliver”.

Sredinom šezdesetih Preminger je došao na ideju da radnju prebaci iz New Yorka u London kako bi iskoristio posebnu atmosferu tadašnje britanske prijestolnice, obilježenu spojem tradicije i nabujale pop-kulture, namjeravajući tome dati tamni premaz. Za nove scenariste angažirao je engleski bračni par Johna i Penelope Mortimer, koji su slijedeći njegove upute podosta promijenili karakterizaciju likova i drastično izmijenili svršetak romana. Da bi se što više približio željenoj atmosferi, Preminger je film snimio u crno-bijeloj tehnici, koja je tada već pomalo počela izlaziti iz uporabe, te je i dalje nastavio rabiti dulje kadrove, ali ih je obogatio glatkim pokretima i vožnjama kamere po kojima se svojedobno i pročuo (ali s vremenom ih je bio prestao koristiti ili ih je minimizirao).

U doba premijere film nije bio naročito zapažen, ali danas se smatra jednim od intrigantnijih naslova Premingerova opusa, a u nekim je krugovima stekao i kultni status. Spomenimo da je to prvi film koji je prekršio tadašnji cenzorski kôd eksplicitnim izgovaranjem riječi abortus, čime je Preminger još jednom provocirao konzervativnu društvenu dominantu, te da je na temelju tog filma Stanley Kubrick bez audicije izabrao Keira Dulleaja (Steven Lake) za glavnu ulogu astronauta u svom remek-djelu “2001.: Odiseja u svemiru”.

Goran Čelig