Na današnji se dan, 16. lipnja 1960. godine u New Yorku održala premijera legendarnog filma “Psiho” (Psycho). Te je godine Alfred Hitchcock već bio poznat kao majstor napetosti na velikom platnu, a kada je snimio “Psiho”, zauvijek je promijenio prikaz i ton trilera kao filmske vrste. Od početne scene, u kojoj nevjenčani par miješajući zadovoljstvo i krivnju vodi ljubav jedno poslijepodne u jeftinome motelu (što je rijetko prikazivano šezdesetih godina u filmovima velikih studija), “Psiho” je najavio da će gledatelje odvesti na mjesta na kojima nikada nisu bili – i teško da je razočarao.
Četrdeset tisuća dolara gotovine koji slučajno dospijevaju u ruke Marion Crane (Jenet Leigh), tajnice trgovca nekeretninama, predstavljaju mladoj ženi preveliko iskušenje. Umjesto da ih položi na bankovni račun vlasnika tvrtke, nagonski ih uzima i pokušava pobjeći te započeti novi život. Putem prema mitskoj meti svih bjegunaca, Kaliforniji, zaustavlja se da bi prenoćila u malome motelu. Ugodna večer sa susretljivim i privlačnim vlasnikom Normanom Batesom (Anthony Perkins) bit će posljednja u njezinu životu. Pokušavajući razotkriti tajnu, život će izgubiti i privatni istražitelj Milton Arbogaste (Martin Balsam). A zamalo i njezina sestra Lila (Vera Miles), koja zajedno s Marioninim ljubavnikom Samom Loomisom (John Gavin) kreće u potragu za nestalom osobom koju vole svatko na svoj način…
“Psiho”, kultni psihološki triler sa značajkama horora, jedan od najvećih i najinovativnijih autora u povijesti filma Alfred Hitchcock snimio je 1960. godine prema poticajnome scenariju Josepha Stefana, nadahnutom motivima istoimenoga romana Roberta Blocha. Film zauzima posebno mjesto u najuspješnijem redateljevu stvaralačkome razdoblju između 1958. i 1963., kad je zaredom realizirao remek-djela “Vrtoglavica”, “Sjever-sjeverozapad”, “Psiho” i “Ptice”. U njemu se majstorski poigrao s temeljima klasične žanrovske naracije prenoseći tijekom njezina razvoja žarište s lika na lik. Od Marion u početku, preko Normana u središnjemu dijelu, pa do psihijatra koji objašnjava podrijetlo njegova zločina u završnici, dok se i sam Norman također neprestano mijenja od dobroga dječaka u zločinca i, napokon, u zločinca koji je i sam žrtva posesivne majke i bolesti izazvane traumama iz djetinjstva. Na taj način gledatelj gubi čvrstu točku potrebnu za identifikaciju s likovima te se na vlastiti užas nakraju nađe u položaju nekoga tko suosjeća s višestrukim ubojicom.
Kritičari u filmu uvijek iznova otkrivaju nove anticipacijske elemente budućih kanona i trendova. Sjajna crno-bijela fotografija (John L. Russel), uključujući cjelokupnu vizualnu sastavnicu s izrazito modernim rješenjem uvodne i odjavne špice, te vrlo dobra gluma Janet Leigh zaradili su, uz režiju, nominaciju za Oscara, ali zlatni kipići otišli su drugima.
“Psiho” će ostati upamćen i po sjajnom utjelotvorenju psihopatskoga ubojice dječjega lica, vjerojatno najboljoj ulozi u karijeri Anthonyja Perkinsa. Film je 1998. godine uvršten u popis 100 najboljih američkih filmova svih vremena.
Goran Čelig