Na današnji je dan, 16. rujna 1995. godine na filmskom festivalu u Torontu prikazan odličan film “Vrag u plavoj haljini” (Devil in a Blue Dress) Carla Franklina.
U skupini black pack autora – crnaca koji snimaju filmove o crncima za crnce – ističe se svijetli primjer tog crnog redatelja i glumca koji je briljirao jeftinim, ali izuzetno hvaljenim trilerom “Jedan krivi korak” (1991.). Za razliku od svojih kolega, koji inzistirajući na prikazu životnih nedaća zajednice implicitno propagiraju izolaciju i nesnošljivost, Franklin u svojim djelima ispituje odnose među različitim rasama i pokušava pronaći načine za njihovu uspješniju koegzistenciju. U takvim vodama plovi i njegovo djelo, film “Vrag u plavoj haljini”, koji bi se najlakše mogao okarakterizirati kao crnački film noir.
Radnja je smještena u 1948. godinu, doba velikog poratnog prosperiteta i optimizma. To vrijedi i za crnce – Ezekiel Easy Rawlins (Denzel Washington) jedan je od mnogih koji su iz Teksasa došli u kalifornijski raj Los Angelesa, ondje dobili posao i počeli otplaćivati vlastiti krov nad glavom. No kada ga otpuste, američki san dolazi u opasnost i Easy bez mnogo pitanja pristaje na ponudu DeWitta Albrighta (Tom Sizemore), bijelog privatnog detektiva kojemu treba netko u crnačkoj zajednici da obavi diskretan posao. Cilj je pronaći Daphne Monet (Jennifer Beals), bjelkinju koja se voli družiti s crncima. Započinjući istragu, Easy će se uplesti u vrtlog ubojstava, mračnih tajni i političkih intriga…
Franklinu valja odati priznanje što je snimajući taj film nastojao pod svaku cijenu izbjeći klišeje. Izgledalo je pomalo suludo praviti detektivski film u kojemu je glavni detektiv, umjesto da bude ruka zakona, njegova potencijalna žrtva (rasistički policajci). No čak je i neizbježni motiv rasnog tlačenja prikazan kao sporedan, više kao detalj jedne vremenske epohe nego kao univerzalan problem. U Franklinovu svjetonazoru ne postoje dobri crnci i loši bijelci kao kontrast – i u prikazu negativaca i u prikazu pozitivaca postoje nijanse sivog. Franklin je upravo minucioznim prikazivanjem svih likova, a ne samo glavnih, iskazao neprijeporan talent za detalje, tako da ih pamtimo kao istinska ljudska bića, a ne kao bezlično i lako zaboravljivo topovsko meso. U tome je možda čak superiorniji i od legendarne “Kineske četvrti” (1974.) Romana Polanskog, sličnog film noira s kojim su ga mnogi uspoređivali.
Povrh Franklinove režije i scenarija te izvrsne glume plejade sjajnih crnih i bijelih karakternih glumaca (osim spomenutih Denzela Washingtona, Toma Sizemorea i Jennifer Beals, tu su primjerice Don Cheadle i Maury Chaykin), valja pohvaliti i popriličan trud da se u scenskim i glazbenim detaljima što vjernije dočara epoha od prije pola stoljeća.
Ukratko, “Vrag u plavoj haljini” iznimno je kvalitetan triler kojemu možda nedostaju komercijalni elementi (seks, nasilje, suspense), ali koji se isplati gledati možda iz čisto terapeutskih razloga.
Goran Čelig