Na današnji dan, 7. studenog 1997. godine u američkim kinima počeo se prikazivati akcijski SF naslov “Svemirski marinci” (Starship Troopers) slavnog redatelja Paula Verhoevena.
Verhoeven je poznati autor SF filmova (Robocop, Potpuni opoziv) koji se nakon predaha uz “Sirove strasti” i “Showgirls” vratio svom omiljenom žanru i snimio “Svemirske marince”. U filmu je nastupila plejada mladih i zgodnih glumaca kao što su Casper Van Dien (Sanjiva dolina) i Denise Richards (Svijet nije dovoljan) koji, premda su poslije glumili u filmovima A-produkcije, nisu ostvarili značajnije karijere. Film odlikuju dojmljivi specijalni efekti…
U 23. stoljeću čovječanstvo je počelo kolonizirati druge planete, pri čemu se sukobljava s Arahnidima, rasom agresivnih i smrtonosnih divovskih insekata. Svijetom vlada Federacija Ujedinjenih Građana, koja pojedince potiče da se uključe u vojsku ne bi li dobili status građanina te tako osigurali povlastice koje su uskraćene običnom puku. Priča prati Johnnyja Rica, Carmen Ibanez i Carla Jenkinsa, srednjoškolske prijatelje koji se odluče unovačiti…
Riječ je o adaptaciji romana “Zvjezdani jurišnici”, znanstvenofantastičnog klasika Roberta A. Heinleina iz 1959. godine, u kojoj je Verhoeven militarističku dimenziju Heinleinova predloška preokrenuo u kritiku estetike i metoda ratne propagande, koja iz patriotizma lako može skrenuti u fašizam. Iako u vrijeme premijere nije naišao na razumijevanje kritike, Verhoevenova satira na američku vanjsku politiku i fašistički diskurs medija danas se ubraja u vrhunce njegove karijere, a i dalje plijeni pažnju vrhunskim specijalnim efektima, virtuozno režiranim akcijskim scenama te nevjerojatnom sposobnošću da subverzivne ideje upakira u celofan holivudskog blocbustera.
Podsjetimo se, nizozemskog redatelja Paula Verhoevena svjetska art-snobovska kritika nikada nije previše voljela. Razlog tome nije bio u lošoj kvaliteti njegovih djela nego u prozaičnoj činjenici da je Verhoeven bio uspješan. Za razliku od gomile njihovih europskih art-uzdanica koje su nakon prelaska Velike bare u Hollywoodu doživjele komercijalni i umjetnički krah, Verhoeven se u okrutnoj kompetitivnoj atmosferi holivudske kinematografije snašao poput tigra u džungli.
Verhoeven ima sreću da njegov umjetnički stil – inzistiranje na naturalističkom prikazu seksa i nasilja – savršeno odgovara najnižim strastima koje publiku masovno tjeraju u kino. Moralisti se dakako mogu pjeniti i zazivati križarske ratove protiv Verhoevena, ali neosporna je činjenica da nizozemski redatelj, za razliku od gomile sličnih umišljenih snobova, ne samo da daje publici ono što ona želi nego i snima ono što sam želi.
Goran Čelig