Jonathan Harker zastupnik je u trgovini nekretninama koji u njemačkom gradu Wismaru živi s voljenom suprugom Lucy. Njegov je novi zadatak da po nalogu svog šefa Renfielda otputuje u Transilvaniju, u dvorac grofa Drakule, koji je zainteresiran za kupnju kuće u inozemstvu. Nakon što entuzijastično krene na put vjerujući da je pred njim jednostavan i ugodan zadatak, Jonathan će susresti skupinu Roma koji ga stanu odvraćati od posjeta grofu. Kad od njih čuje da grofa Drakulu prati zao glas kao navodnog vampira, Jonathan će se uznemiriti zbog mogućnosti da je pred njim ipak zagonetan i opasan posao. A kad doputuje u grofov dvorac u Transilvaniji te kad upozna grofa, Jonathan će shvatiti da se ne radi o običnom čovjeku – grof Drakula spava u mrtvačkom sanduku, mršav je i ispijen te izgleda poput sablasti, a k tomu opsjednut je starenjem, smrću i onostranim pojavama.
Godine 1979. nagrađena Srebrnim medvjedom za izuzetno uspio dizajn produkcije (čest autorov suradnik Henning von Gierke iz Tajne Kaspara Hausera, Stroszeka i Fitzcarralda), fantastična horor-drama “Nosferatu, fantom noći” (Nosferatu: Phantom der Nacht | Nosferatu: The Vampyre) jedino je žanrovsko ostvarenje Wernera Herzoga. Zamislivši film kao posvetu velikom Friedrichu Wilhelmu Murnauu i njegovom eponimnom naslovu “Nosferatu, simfonija strave” (Nosferatu, eine Symphonie des Grauens) iz 1922., ekranizaciji romana “Drakula” Brama Stokera nastaloj pod utjecajem filma “Kabinet doktora Caligarija” Roberta Wienea snimljenog tri godine prije toga, Herzog je želio naznačiti tradicijske korijene novog njemačkog filma i povezanost njegovih autora sa slavnim prethodnicima. Fascinantna vizualna ekspresivnost, precizan scenografski, kostimografski i koloristički dizajn svakoga kadra, igra svjetlosti i sjene, doslovno kopiranje nekih Murnauovih scena te maestralni nastupi Klausa Kinskog (Fitzcarraldo, Otrov crne mambe), Isabelle Adjani (Priča o Adèle H., Opsjednutost, Kraljica Margot) i Brune Ganza (Američki prijatelj, Nebo nad Berlinom, Hitler: Konačni pad) Herzogu su sredstvo za odavanje počasti nijemom filmu i ekspresionizmu, ali i za očitovanje otvorenog skepticizma (donekle i prijezira) prema suvremenom društvu, civilizaciji bešćutnih i dekadentnih egoista, buržuja nesvjesnih da im na vratima kuca smrt, mizantropa okruženih raspadajućim leševima i mnoštvom štakora, koji svjesni skore smrti odlučuju otići u velikom stilu, žderanjem i orgijanjem.
Takvim grotesknim kreaturama, mrtvima i za života, Herzog kontrapunktira snažno zaljubljenu, emotivnu, krhku i nestvarno bijelu i eteričnu Lucy Harker, djevojku za spas voljenog mladića spremnog žrtvovati vlastiti život, i ne sluteći da će njezina žrtva biti uzaludna. Nemogućnost istinske ljubavi u društvu kojim caruju egoizam i smrt, kao i ismijavanje znanstvenog napretka (oličenog u smušenom, inertnom i izgubljenom starom profesoru Van Helsingu) neke su od Herzogovih tematskih preokupacija. Ona možda najzanimljivija i najintrigantnija krije se u humanom prikazu lika samog grofa Drakule, osamljenog i nesretnog ekscentrika koji žudi za prihvaćanjem, ljubavlju i ženskim zagrljajem. Štoviše, kada to u konačnici i ostvari, Drakula ispunjenje svojih čežnji plaća životom. Na taj način i on dijelom postaje tipični Herzogov protagonist, neshvaćeni (emotivni) autodestruktivac fanatično posvećen svom cilju. Dakako, utjelovljuje ga Klaus Kinski, koji isprekidanim “rahitičnim” kretnjama efektno asocira na Maxa Schrecka iz Murnauova djela, prema Herzogovim riječima najznačajnijeg njemačkog filma svih vremena.
Goran Čelig