Na današnji dan, 15. siječnja 1985. godine u jugoslavenska je kina pušten čuveni film “Otac na službenom putu” tada iznimno plodnog sarajevskog redatelja Emira Kusturice.
Sarajevo u lipnju 1950. godine, u vrijeme dok Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka vrše pritisak na tadašnju socijalističku Jugoslaviju. Službenik u ministarstvu rada i iskreni komunist Mehmed Meša Zolj veliki je ženskar kojeg u zavođenju ne ometa ni to što je oženjen privlačnom Senijom zvanom Sena, s kojom ima sinove Malika i Mirzu. Meša ima i ljubavnicu Ankicu, koja vjeruje u njegova obećanja o razvodu od Sene i njihovu zajedničkom životu, sve dok naposljetku ne shvati da se to nikad neće dogoditi. Razočarana i povrijeđena, Ankica usputnu Mešinu primjedbu o tome da se u Jugoslaviji pretjeruje u antistaljinističkoj propagandi odluči prijaviti čelniku OZNA-e i Seninu bratu Ziji. On je pak ljubomoran na Mešu zbog njegovih uspjeha kod žena, osobito kod Ankice, na koju je i sam bacio oko, te mu imputira optužbu za staljinizam i pošalje ga u zatvor. Dok Sena i ostali odrasli djeci lažu da je tata odsutan zbog toga što je otputovao na službeni put, Malik i Mirza na očevu će odsutnost reagirati na različite načine, a mlađi Malik počet će i mjesečariti…
Godine 1985. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom i nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, iste godine na pulskom festivalu nagrađena Zlatnim arenama za najbolji film, redatelja i glavnu žensku ulogu (Mirjana Karanović) te godinu potom nominirana za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskoga govornog područja, nostalgična, ali i opora drama s mnogo humora drugi je dugometražni kinofilm redatelja Emira Kusturice. Riječ je o ostvarenju koje poetičnošću zaostaje za redateljevim kinoprvijencem “Sjećaš li se Dolly Bell?”, ali nadvisuje ga dramaturškom zaokruženošću i redateljskom zrelošću.
U prema mnogima najuspjelijem Kusturičinu ostvarenju nostalgija se spretno isprepleće se sjetom i humorom, a uz učinkovitu uporabu dječje perspektive i njezinu izmjenu s motrištima odraslih likova, cjelinu odlikuju intenzivan emotivni angažman, dojmljiva scenografska i kostimografska rekonstrukcija vremena zbivanja, sjajne interpretacije Mikija Manojlovića i Mirjane Karanović, kao i ostatka glumačke postave u kojoj su i Mustafa Nadarević i Mira Furlan, te izvrsna glazba Zorana Simjanovića, koja dodatno naglašava dramske i emotivne pasaže. Kao i u svom kinoprvijencu, također realiziranim sa scenaristom Abdulahom Sidranom, Kusturica i u ovom filmu fokus stavlja na obitelj i obiteljsku dramu predočenu iz perspektive dječaka, pri čemu na tu dramu ključno utječe društveno-politički kontekst. Djelo koje istodobno skladno funkcionira kao nostalgičan film i tjeskobna socijalno-politička drama obilježavaju i vrlo sugestivna ugođajnost, slojevito profiliranje likova, oštrouman prikaz djelovanja društveno-političkog konteksta na pojedince i obitelj te efektno razrješenje ključnih dramskih sukoba u sekvenciji svadbe, za čim će Kusturica posegnuti i u sljedećim filmovima.
Goran Čelig