You are currently viewing Godišnjica premijere filma Ko to tamo peva? redatelja Slobodana Šijana

Godišnjica premijere filma Ko to tamo peva? redatelja Slobodana Šijana

“Ko to tamo peva?” legendarna je jugoslavenska komedija Slobodana Šijana, premijerno prikazana na današnji dan, 30. lipnja 1980. godine. Film ima višeslojnu priču o tragikomičnim nezgodama putnika u dotrajalom autobusu koji iz provincije vozi prema Beogradu, u kojoj se skriva alegorija o malograđanskom licemjerju te o raspadu Kraljevine Jugoslavije u osvit Drugog svjetskog rata. “Ko to tamo peva?” s vremenom je stekao kultnu reputaciju te se danas smatra jednim od najboljih srpskih i jugoslavenskih filmova svih vremena.

Trošni autobus poduzeća Krstić putuje u predvečerje II. svjetskog rata iz srbijanske provincije u Beograd. Grupu putnika čine različiti profili ljudi, a svakome se žuri da što prije stigne u prijestolnicu. Put se međutim neočekivano oduži, što dovodi do neobične interakcije između njih. Svađaju se tako i raspravljaju sluteći katastrofu koja predstoji. Trošni autobus firme Krstić postaje tako komična metafora jedne epohe koja će uskoro nestati u krvi i plamenu. Slika je to, s druge strane, svega onoga što Balkan u najširem smislu riječi jest: skup primitivnih i kvaziintelektualnih ljudi koji su se stjecajem okolnosti našli na jednome mjestu. Jedni s drugima moraju, svatko o sebi misli sve najbolje, jedni druge teško toleriraju ili toleriraju samo zato što moraju. A sve je suprotstavljeno u tom autobusu tvrtke Krstić: stari solunski veteran naspram germanofila Brke, koji prezire sve oko sebe; novopečeni gradski hohštapler Pevac, koji se nabacuje Mladoj, koja netom vjenčana s Mladoženjom putuje “njezinoj sestri u Beograd”. A Ćelavi, koji boluje od tuberkuloze, baš kao i Lovac, drži se po strani nadajući se što bržem dolasku na odredište.

Dugometražni film Slobodana Šijana (Davitelj protiv davitelja, Kako sam sistematski uništen od idiota, Maratonci trče počasni krug), komedija iz 1980. godine okupila je impozantna imena glumačke garde bivše Jugoslavije. No iako mnogi smatraju da se radi o jednom od najboljih filmova snimljenima u bivšoj državi, na globalnom, svjetskom planu ostao je nezapažen ponajprije zbog činjenice da je riječ o predstavniku male kinematografije (“jedan od najvećih filmova za koji svijet nije čuo”, formulacija je kojom se ukratko netko poslužio osvrćući se na film desetljećima poslije). Danas na primjer smiješno zvuči da je budžet filma, koji je najprije trebao snimati Goran Paskaljević, iznosio samo 130 tisuća dolara i da je cjelokupno snimanje trajalo 21 dan. Uistinu se međutim radi o remek-djelu gdje scenarij vrhunskog srpskog satiričara Dušana Kovačevića dobiva svoj najbolji obris uklopljen u dramaturški savršeno skladnu filmsku cjelinu. Film možete odgledati nebrojeno mnogo puta, i svaki ćete put pronaći novi detalj. Kadar se u tom smislu posebno izdvaja.

Usprkos brojnoj glumačkoj ekipi, nikome u njemu ne nedostaje mjesta. Fascinirajuće je zapravo kako jedna tragična okolnost može biti viđena kroz njezine zabavne detalje. “Ko to tamo peva?” s vremenom je stekao kultni socijalni status pa su pojedine filmske fraze poput “Vozi, Miško!” postale idiomi južnoslavenskih jezika.

Za film je vezana i jedna zanimljivost. Završna scena u kojoj u Beogradu autobus bude pogođen u neprijateljskom bombardiranju trebala je predstavljati scenu u kojoj se vidi bijeg životinja iz zoološkog vrta. No zbog smrti tadašnjega jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita granice bivše države ostaju zatvorene, pa tako i životinje predviđene za snimanje koje su pripadale jednom talijanskom cirkusu nisu mogle biti dopremljene na set. Scena je poslije iskorištena za film “Underground” Emira Kusturice, zbog čega je srpska filmska kritika vrlo često pravila poveznice između ta dva filma.

Kako god, Šijanov “Ko to tamo peva?” obilježio je početak nove ere tadašnje jugoslavenske kinematografije, koja se osamdesetih godina prošlog stoljeća polako oslobađa jednoumlja i slobodnije progovara o društvenim pojavama toga vremena. Film je nagrađen specijalnom nagradom žirija na festivalu u Montrealu te pulskom Zlatnom arenom za najbolju sporednu ulogu, koju je ponio Aleksandar Berček.

Goran Čelig