Na današnji dan, 4. prosinca 1984. godine u New Yorku održana je premijera sjajne glazbene drame “Cotton Club” (The Cotton Club), nazvane katkad i “Klub bandita”, slavnog redatelja Francisa Forda Coppole.
New York 30-ih godina prošloga stoljeća. Glazbenik Dixie Dwyer počinje surađivati s mafijašima kako bi unaprijedio karijeru, ali pritom se zaljubi u Veru Cicero, djevojku psihopatskoga gangstera Dutcha Schultza. Sandman Williams, plesač iz Dixiejeva kvarta, zajedno s bratom Clayom dobije angažman u prestižnom harlemskom jazz-klubu The Cotton Club, čiji je vlasnik šef irske mafije Owney Madden, a njegova je desna ruka Frenchy De Mange, voditelj kluba. Uz Maddenovu pomoć Dixie postaje hollywoodska zvijezda, ali njegova tajna veza s Verom razbjesni Dutcha…
Legendarni novohollywoodski producent Robert Evans – koji je bio na čelu kompanije Paramount u vrijeme dok je ona producirala filmove poput “Kuma”, “Kuma 2”, “Harold i Maude” i “Serpica”, a osobno je producirao “Kinesku četvrt” i “Maratonca” – početkom 80-ih preko vlastite kompanije pokrenuo je produkciju izuzetno ambicioznog projekta “Cotton Club”, nadahnut slikovnom knjigom Jamesa Haskinsa iz 1977. koja se bavila poviješću slavnog jazz-kluba iz newyorškog Harlema. Za scenarista je angažirao Marija Puza, čuvenog autora romana “Kum” i scenarista njegovih filmskih adaptacija, a za redatelja predvidio je Roberta Altmana. No sve se izjalovilo kad je zajednički Altmanov i Evansov projekt “Popeye”, s tada još slabo poznatim Robinom Williamsom u naslovnoj roli, propao na kinoblagajnama, a Evans se našao pod optužbom za trgovanje kokainom. Uspio se oporaviti i odlučio je sam režirati film angažiravši prvo debitanta Williama Kennedyja, a potom i Francisa Forda Coppolu da preprave Puzov scenarij. Naposljetku se predomislio i odustao od režije ponudivši Coppoli da on preuzme redateljsku palicu, što je potonji prihvatio jer mu je svaki angažman bio dragocjen nakon komercijalne propasti filma “Jedan od srca”, koji je producirao vlastitim novcem.
Financijska konstrukcija “Cotton Cluba” bila je vrlo komplicirana, među investitorima bili su i saudijski trgovac oružjem Adnan Kashoggi te vodviljski promotor Roy Radin, a kad je potonji ubijen, uhićeni plaćeni ubojice iznijeli su pretpostavku da su ih angažirali sam Evans i djevojka ubijenog, inače dilerica droge (naposljetku su optužbe protiv Evansa odbačene, a djevojka, po vlastitim riječima Evansova ljubavnica koja je svjedočila da je on nevin, osuđena je). Evans je inače glavnu ulogu Dixieja Dwyera nudio Alu Pacinu, Sylvesteru Stalloneu i Harrisonu Fordu prije nego što je konačno odabrao Richarda Gerea, u međuvremenu proslavljenog “Oficirom i džentlmenom”.
Suradnjom s Coppolom nikako nije bio zadovoljan označivši ga glavnim krivcem za obilato prekoračenje budžeta i posljedično propast filma na kinoblagajnama (predbacivao mu je i radikalno mijenjanje Kennedyjeva scenarija te dovođenje vlastite ekipe iza i ispred kamere misleći, kad su glumci u pitanju, primarno na Diane Lane, koja je nepravedno bila nominirana za Zlatnu malinu, i Nicolasa Cagea), a Coppola je uzvratio da filma ne bi ni bilo da ga on nije prihvatio režirati.
Bilo kako bilo, komercijalni fijasko ne govori ništa o stvarnoj (umjetničkoj) vrijednosti “Cotton Cluba”. Riječ je o ostvarenju izuzetnog dizajna odnosno fascinantne rekonstrukcije razdoblja, zasluženo nominiranom za Oscara za najbolju scenografiju (također i montažu) te za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma – drame i filmske režije. I kritika mu je bila prilično naklonjena ističući energičnost filma i nezaboravne glumačke izvedbe, kao i vizualnu i muzičku izvrsnost, što sve zajedno lakoćom kompenzira ne previše zanimljiv zaplet.
Godine 2017. Coppola je pronašavši videozapis svoje originalne verzije od 139 minuta uložio vlastitih pola milijuna dolara za izradu redateljske inačice koja je prvi put prikazana iste godine na festivalu Telluride, a potom je 2019. puštena u kina te objavljena na DVD-u.
Goran Čelig