Na današnji je dan, 23. svibnja 1973. godine u američka kina pušten film “Bivši prijatelj Kid” (Pat Garrett & Billy the Kid) slavnog Sama Packinpaha.
Novi Meksiko, 1881. Mladić William Bonney zvani Billy the Kid u gradiću Fort Sumneru za zabavu ubija kokoši sa svojim ortacima. Dolazi njegov stari prijatelj Pat Garrett i na piću u salunu kaže mu da su ga moćni lokalni stočari izabrali za šerifa okruga Lincoln te da za pet dana, kada nastupi na dužnost, Billy i njegova ekipa moraju napustiti to područje, jer stočarima su nepoželjni. Šest dana potom Garrett i njegovi pomoćnici okružuju Billyja i njegove prijatelje u daščari na napuštenoj farmi te u puškaranju nekoliko ljudi pogine, a Billy biva zarobljen i potom osuđen na smrt vješanjem. No dok je Garrett odsutan, mladi revolveraš uspije pobjeći iz zatvora ubivši pritom dvojicu Garrettovih pomoćnika…
Godinu dana nakon što je Stan Dragoti snimio ultimativno naturalistički antivestern “Billy the Kid bio je dripac” (Dirty Little Billy, 1972.), u kojem je mit o Billyju Kidu – koji je na svoj način podržao i znameniti Arthur Penn u prvijencu “Ljevoruki revolveraš” (The Left Handed Gun) iz 1958. s Paulom Newmanom u naslovnoj ulozi – srušio u prah i pepeo prikazavši legendarnog revolveraša kao priglupog luzerskog balavca, Sam Peckinpah ponovo je romantizirao jednu od najvećih ikona Divljeg zapada. Njegov “Pat Garrett i Billy the Kid” (u jugoslavenskim kinima sedamdesetih film je igrao i pod naslovom “Bivši prijatelj Kid”) jest rađen u duhu tzv. revizionističkog vesterna novog Hollywooda sedamdesetih, što znači da se odlikuje realizmom i sukladnom mu demistifikacijom, ali kako je maloprije rečeno – lik Billyja Kida dobio je romantičan premaz, u skladu s tendencijama šezdesetosmaške generacije sklone idealiziranju prijestupnika kao boraca protiv (korumpiranog i koruptivnog) sistema. U takvoj vizuri krupni stočari viđeni su kao krupni kapitalisti koji su stvarni vladari svijeta, Pat Garrett kao njihov plaćenik i izdajnik plemenitih ideala, a Billy the Kid kao buntovnik koji se ne želi prilagoditi sistemu i kao takav osuđen je na poraz, kao što su poraženi i ljevičarski ideali šezdesetosmaša, buntovnika od kojih su mnogi, poput Garretta, ušli u kompromisne dealove s vladajućim sustavom. Istovremeno, film se skladno uklopio u Peckinpahov svjetonazor i stalne interese za tematiziranje problematike (muškog) prijateljstva, gašenja jednog (starog) svijeta i nastajanje novog, te prolaznosti svega.
Nakon što je film snimljen, studio Metro-Goldwyn-Mayer, koji ga je proizveo, oduzeo je redatelju pravo na završni rez, štoviše poslije nekog vremena nije mu uopće dopustio pristup montaži. Martin Scorsese bio je među sretnicima koji su radnu Peckinpahovu verziju vidjeli na internoj projekciji i bio je njome oduševljen, no MGM je u kina pustio vlastitu verziju, protiv koje je ustala čitava ekipa filma, a Peckinpah je tražio da se njegovo ime makne s credit-lista. Odjek u američkim kinima bio je osrednji, ali znatno bolji rezultati u svjetskoj distribuciji ipak su studiju donijeli prihod. No američka je kritika gotovo unisono film sasjekla.
Godine 1988. napokon je objavljena spomenuta radna redateljska verzija koja je dovela do revalorizacije i oduševljenih reakcija poput one da se radi o izgubljenom remek-djelu. Zanimljivo, ta verzija ne sadržava slavnu, antologijsku pjesmu “Knockin’ on the Heaven’s Door” Boba Dylana (koji ima i malu ulogu u filmu) jer je Peckinpah smatrao da mu je Dylana nametnuo studio pa ju je u svojoj inačici izbacio; nositelj uloge Billyja, Kris Kristofferson, i sam poznati kantautor (Me and Bobby McGee), smatrao je to nepotrebnom tvrdoglavošću jer je ta pjesma najsnažnija uporaba glazbe u filmu koju je on ikad vidio.
Godine 2005. objavljena je treća verzija nazvana Specijalno izdanje, sastavljena od izvorne kinoverzije, Peckinpahove radne inačice i nekoliko novih, nikad objavljenih scena. Neovisno o prosudbama kritičara i stavu samih autora, svaka od verzija vrijedna je gledanja jer “Pat Garrett i Billy the Kid” u svakoj je varijanti izuzetan doživljaj.
Goran Čelig