You are currently viewing Godišnjica premijere filma Barton Fink braće Coen

Godišnjica premijere filma Barton Fink braće Coen

Na današnji je dan, 18. svibnja 1991. godine u Cannesu održana premijera izvrsnog filma braće Coen “Barton Fink”, u kojem su briljirali glumci John Turturro i John Goodman.

Barton Fink čovjek je ranih srednjih godina, njujorški kazališni scenarist koji se početkom 40-ih godina prošlog stoljeća u radu vodi idejom približavanja teatra običnom čovjeku. Nakon što jednim svojim komadom postigne priličan uspjeh na daskama koje život znače, njegov ga menadžer uspije nagovoriti na prihvaćanje novog izazova. Barton se ubrzo iz New Yorka preseli u Los Angeles da bi se ondje okušao kao filmski scenarist za studio Capitol Pictures. Došavši u prijestolnicu filma, sastane se s vlasnikom studija Jackom Lipnickom, koji ga upozna s budućim projektom. Riječ je o B-filmu na temu profesionalnog hrvanja koji će režirati Wallace Beery, a to je tematika koju Barton nažalost nimalo ne poznaje. Stoga mu producent Ben Geisler predloži da potraži savjet drugog scenarista, na što Barton kontaktira W. P. Mayhewa, poznatog pisca koji radi za holivudske studije. Hotel Earle, u kojem se Barton smjestio, ruševno je zdanje u kojem su sobe pune vlage, a sa zidova se odljepljuju tapete. To svakako nije okruženje pogodno za scenaristički rad, osobito kad se spoji s Bartonovom nesigurnošću glede novog angažmana i napadima klaustrofobije koji će postajati sve intenzivniji. Određeno olakšanje donijet će mu poznanstvo s gostom iz susjedne sobe, trgovačkim putnikom Charliejem Meadowsom, koji je oličenje običnog čovjeka i s kojim će često razgovarati. Istodobno će početi maštati o odlasku na neko rajsko mjesto, kakvo prikazuje plakat na zidu njegove sobe, plaža s djevojkom zagledanom u pučinu…

Godine 1991. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom te nagradama za najboljeg redatelja i glumca, godinu potom nominirana za Oscara u kategorijama najbolje sporedne muške uloge, scenografije i kostimografije, te također 1992. nominirana za Zlatni globus za najuspjeliju sporednu mušku ulogu Johna Goodmana, impresivna crnohumorna psihološka drama s elementima krimića braće Joela i Ethana Coena ostvarenje je enigmatične priče koje se može interpretirati na nekoliko načina. S jedne strane kao elaboriranje kreativnog procesa odnosno nastanka umjetničkog djela, s druge kao satira na račun klasičnoga Hollywooda, s treće kao posveta američkom piscu Josephu Campbellu i njegovu književnom djelu, dominantno temeljenom na tumačenju simbolike mitoloških priča, s četvrte kao film o stvaranju jednoga prijateljstva koje posjeduje i elemente apsurda te nijemofilmske groteske, a koje će se u ključnom dramskom trenutku raspasti, s pete kao priča o egzistencijalnoj samoći protagonista koja je u korijenu njegove kreativne blokade, a sa šeste, prema nekim interpretacijama koje su se mogle pročitati u vrijeme premijere filma, i kao alegorija na uspon nacizma.

Coenovi su se tim filmom predstavili kao majstori atraktivnih i zavodljivih obrada načelno neatraktivnih situacija kakve su dugi dijalozi koji se odvijaju u ambijentima poput vlažnih soba i općenito u interijerima, a velike zasluge za to pripadaju i njihovom kasnije stalnom suradniku Rogeru Deakinsu, dvaput Oscarom ovjenčanom snimatelju s kojim su suradnju započeli upravo u tom filmu. Tome valja dodati maestralno poigravanje slikom i zvukom, pri čemu osobito valja naglasiti sjajno korištenje zvukova bez jasnih izvora, te fascinantno gradiranje tjeskobe koja protokom vremena precizno odmjerenim ritmom prerasta u paranoidno ozračje.

Psihologizacija protagonista Bartona Finka, kojeg sjajno i s osjećajem za nijanse interpretira John Turturro, suptilna je i minuciozna, a Turturro nepodnošljivu egzistencijalnu tjeskobu i izmijenjena stanja svog lika dočarava krajnje promišljenim gestama i grimasama. Moguće su i asocijacije na glasovite filmove srodnih tematskih i motivskih sklopova, kao i slične ugođajnosti, konkretno na “Stanara” Romana Polanskog i na “Uvećanje” Michelangela Antonionija, a opisani stilski i izvedbeni prosede djelo odvodi i do ruba nerealnog, pa i nadrealnog, što je u izvrsnom suglasju sa psihološkim stanjima protagonista.

Goran Čelig