Na današnji dan, 17. kolovoza 1959. godine objavljen je “Kind of Blue” (Columbia / Sony Music), jedan od onih albuma Milesa Davisa koji pretendira na naslov nenadmašne, upravo genijalne džez-ploče, i to ne bez razloga. Neosporno je da je taj Davisov album jedan od najutjecajnijih džez-albuma svih vremena i svojevrsna prekretnica u razvoju stilskih pravaca. “Kind of Blue” inaugurirao je tzv. modalni džez, alternativu do tada dominantnom bebopu, koji je čvrsto počivao na nizanju akorda.
Pod utjecajem teorije kompozitora Georgea Russella iz pedesetih godina prošloga stoljeća Davis je još na prethodni album uvrstio svoju prvu modalnu skladbu, “Milestones”, a “Kind of Blue” u cijelosti je baziran na modalnosti, koja je džez oslobodila od kalupa – prateći glazbenici nisu više robovali akordima nego su mogli razvijati kreativnost u bilo kojem smjeru te melodijskom inovativnošću konkurirati solistima, a time je i uloga solaža postala kompleksnija. Zvučna tekstura postala je bogatija, sloboda ekspresije veća, a uza sve to modalni džez nije bio neprivlačan publici, čak i onoj koja ne sluša džez. Tako je “Kind of Blue” dobio nadimak albuma koji u kolekciji imaju i oni koji ne slušaju džez.
Taj novi zvuk tako se brzo apsorbirao u mainstream da je danas teško razumjeti kakva je to novost bila pedesetih. No “Kind of Blue” mnogo je više od pionira modalnog džeza, njegova privlačnost proizlazi iz nekoliko čimbenika. Prvo, tu je all-star postava, dream team sastavljen od glazbenika koji su tada bili na vrhuncu karijere: osim Milesa Davisa tu su John Coltrane i Julian Cannonball Adderley na saksofonima, basist Paul Chambers, bubnjar Jimmy Cobb i Bill Evans, čiji je doprinos ključan jer je svojim impresionističkim dionicama stvorio idealnu pozadinu za bujne solaže puhača. Evansa na klaviru zamjenjuje Wynton Kelly samo u jednoj skladbi, “Freddie Freeloader”. Zatim, tu je pet klasičnih skladbi koje su istodobno inovativne i pristupačne, glazba je puno melodičnija i opuštenija od do tada dominantnog bebopa, ali istodobno nije zanemareno eksperimentiranje i improvizacija.
Album je kao cjelina izvrsno uravnotežen, umjereni tempo koji se provlači kroza sve skladbe stvara jedinstvenu atmosferu, a nema nijedne suvišne note. Zato je fascinantno da je album snimljen tijekom samo dva snimanja. Kako je već bio Davisov običaj, nije bilo probe i glazbenici zapravo nisu znali što će snimati, samo su dobili skice ljestvica i melodija na koje su trebali improvizirati na licu mjesta, a prije samog snimanja Davis im je ukratko objasnio o čemu je riječ. Premda su se poslije javljale priče da je cijeli album snimljen “od prve”, ipak je snimljeno nekoliko verzija – koje su uključene u kasnije luksuzno reizdanje albuma.
“Kind of Blue” nije samo početak jednog novog trenda nego istodobno i vrhunac Milesova stvaralaštva pedesetih godina, kada je sa svojim klasičnim sekstetom istraživao mogućnosti kolektivnog improviziranja, što ga je naposljetku prirodno dovelo do modalnoga džeza i povratka melodiji. Muzikološke rasprave o modalnoj i akordskoj ljestvici mogu zvučati zamorno, ali kada se prepustimo glazbi Davisova seksteta, fascinira dojam lepršave lakoće, pa nije ni čudo da album funkcionira i kao “džez za početnike”.
Goran Čelig