You are currently viewing Osvrt na Ratko Divjak trio

Osvrt na Ratko Divjak trio

Pisati osvrt i nije baš zahvalna stvar jer se osvrćemo na nešto što je prošlo. No kad se to što je prošlo spomene i u budućim danima, dok je svim akterima još koliko-toliko svježe sjećanje, onda se, vjerujte, radilo o vrhunskom spektaklu. Zato i ovaj osvrt nastaje, da vam kaže da ne propustite ovaj trio, da odete na koncert i poslušate nešto za što ste mislili da možete čuti samo u New Yorku, Chicagu, Amsterdamu ili u nekim drugim svjetskim glazbenim centrima.

Da ćemo slušati nešto što je svjetski kvalitetno i nešto što je prava glazbena poslastica, bilo je jasno već od prve note, a naš dojam da se sve to događa od njih trojice samo za nas, samo za tu večer i samo za taj moment, dodatno je raspirilo energije, izazvalo poneku suzu neizmjerne podrške, tako da nismo štedjeli dlanove. Moji su i danas kao da imam rekete za tenis, a ne dlanove.

Uzevši u obzir sve te činjenice, teško je reći kako se radilo o koncertu neke određene glazbene vrste. Ovdje se radilo o muziciranju u momentu, o korištenju tonova i ritma za proizvodnju razigrane bezvremene glazbene energije u ogromnim količinama koristeći se svakakvim akrobacijama, sve u cilju da se i njih i nas u publici baci u neko više polje, gdje je sve lijepo, gdje se svi volimo, gdje nema pretencioznosti, gdje uživamo u glazbi i gdje dobivamo dojam da kroz te dečke sviraju neke više Božje glazbene sile. U akrobacijama je naravno prednjačio, a tko drugi nego onaj najstariji i najluđi, Ratko Divjak, koji nas je proveo kroz svu svoju široku lepezu znanja i kreacije na licu mjesta, čas nas milovao činelama, čas nas napao bas-bubnjem, čas nas nasmijavao, a načas nas bacio i na razmišljanje o Bogu i našem postanku. Osim nakloniti se do poda i od srca zahvaliti za ovo glazbeno iskustvo, ne znamo što bismo drugo napisali o tom kompletnom, glazbeno produhovljenom, nepretencioznom, simpatičnom i pristojnom čovjeku. Svaka Vam čast, gospodine Divjak!

Što reći o Bruni Mičetiću, manje-više sve se zna. Ono što možemo dodati jest da uživa u momentu, savršeno siguran i naoružan s tisuću opcija, zna sve i sve je zaboravio, svira što god želi i kad god želi, i sve zvuči savršeno prikladno i odmah se zavoli slušati. Glazbenik je to koji savršeno koketira s mnogim žanrovima, a u isto je vrijeme i kreativan, otvorena uma, pa je kao takav sudionik i mnogih projekata koji promoviraju hrvatsku glazbu i našu zemlju općenito… Svaka ti čast, uživancija te je slušati!

Desert na cijelu priču došao je u obliku simpatičnog čovjeka Erika Marenčea i njegovog Hammonda, čiji se zvuk prvi put pojavio u klubu tog petka. Erik je razigranog i veselog glazbenog karaktera, njegove note vuku na ples, na sreću i šalu, i sjajno su se uklopile u cijelu priču ove večeri, priču vrijednu pamćenja i pisanja ovog osvrta.

Potrudili smo se i snimili cijeli koncert, koji ćete moći čuti u idućim danima samo u programu internetskog radija KCM. U nekom globalu za kraj, vrijedi ponovo podsjetiti da Hrvatska ima fantastične glazbenike, gotovo kao i sportaše, svih generacija, koji itekako mogu zadovoljiti koncertne apetite i najprofinjenije publike. No svakako je zanimljivo pitanje je li svjetski glazbeni spektakl za publiku onda kad platiš 600 kuna za kartu među 20.000 ljudi ili kad sjediš u podrumu nekog kluba na stepenicama sa 20 ljudi, piješ vodu ili gemišt i slušaš glazbu. Što to čuju tvoje uši da pomisliš da je presjajno i svjetski? Uglavnom čuju sjajne glazbenike koji ih vode svojim glazbenim pustopoljinama, neopterećeni ičim ovozemaljskim, predanim trenutku i radosti muziciranja, toj čarobnoj noti i ritmu koja nas obuzimaju, čine sretnima i ushićenima toliko da im plješćemo od srca, sa zahvalnošću i poštovanjem. Možda je upravo taj moment vrhunac, Olimp koncerta, gdje sam sebi kažeš: “OK, vrijedilo je 600 kunića.” Ili pak: “Vrijedilo je da dođem, karta jeftinjak, a svirka top topova…”

Kao posjetitelji na stotine koncerata svih vrsta sve smo to naravno već znali i čuli, proživjeli vrhunce koncerata s mnogim svjetskim zvijezdama, no podsjećamo još jednom da ih imamo ih i ovdje u vlastitom dvorištu, naše domaće ljude, vrhunske glazbenike koji priređuju respektabilne glazbene događaje, koje oduševljavaju publiku. Samo ih možda malo bolje trebamo prepoznati i podržati, posjetiti njihove koncerte, da imaju za koga svirati, omogućiti im da proizvode glazbu i koncertiraju, da imaju kakvu-takvu infrastrukturu za to, da se bolje međusobno povežu, da povežu mjesta iz kojih dolaze i ostvare neku glazbeno-kulturnu ostavštinu iza sebe i za svoju zemlju. To će svakako pomoći i dodatnoj decentralizaciji kulture, koja je uglavnom koncentrirana na Zagreb. U ostalim gradovima i ono što se događa nema nikakav kontinuitet pa tako brzo nestaje, što je prava šteta jer postoji ogroman interes domaćih stanovnika, a svakako i prostori za održavanje najrazličitijih događaja. Vjerujte, isprobali smo!

Svakako pogledajte ovaj trio ako vam se nađe u blizini, a ako ste pak toliko ludi da biste ga doveli u svoj grad, slobodno se možete i nama obratiti.

Zoran Drlić