Na današnji je dan, 5. listopada 1992. godine objavljen osmi studijski album američke rock-grupe R.E.M., fenomenalni “Automatic for the People” (Warner Bros.). Objavljen je u vrijeme grungea, kada su scenom vladale glasne distorzirane gitare, a zvučao je upravo suprotno. Resili su ga akustični aranžmani oplemenjeni gudačima te izrazito instrospektivni tekstovi, a kroz cijeli se album provlači maglica melankolije. “Automatic for the People” svakako spada u vrh glazbene produkcije devedesetih.
Bio je to prilično rizičan eksperiment koji se naposljetku pokazao profitabilnim, ali i artistički opravdanim – prodao se u osamnaest milijuna primjeraka i dosegnuo drugo mjesto američke ljestvice albuma, a s njega je skinuto čak šest hit-singlova.
O kakvom je eksperimentu riječ? Članovi R.E.M.-a odlučili su da će album na kojem rade biti sve samo ne njihov tipičan, konvencionalan uradak. Većina je skladbi izvedena u akustičnoj formi, što opet toliko i ne iznenađuje jer prati trend započet na “Green” (1988.) te na “Out of Time” (1991.). Ono što to djelo radikalno razdvaja od prethodnika jest krajnje neortodoksan tretman vlastitih pjesama u nastajanju. Tijekom uvježbavanja i snimanja Mike Mills, Peter Buck i Bill Berry često su izmjenjivali svoje nativne instrumente, što je rezultiralo prilično pomaknutom zvučnom slikom, a znakovito je da je većina demo-snimki nastajala bez pjevača Michaela Stipea. Također, odluka da se nekim skladbama dodaju gudački aranžmani pokazala se izuzetno plodonosnom (taj posao odradio je John Paul Jones iz Led Zeppelina). Ipak, prava snaga albuma, ono isijavanje koje ga okružuje pomalo mističnom izmaglicom, ne leži isključivo u tom za R.E.M. neočekivanom glazbenom tkanju, već u Stipeovim tekstovima. Više nego ikad prije poigravao se temama poput samoće, ostavljenosti, samoubojstva, starosti te posebice smrtnosti odnosno prolaznosti.
Samo se tri skladbe mogu povezati s onim predefiniranim električnim zvukom tog sastava, “Sidewinder Sleeps Tonite”, “Ignoreland” i “Man on the Moon”. Ostatak je materijala prožet fluidom južnjačke gotike, i to u vidu zasigurno bližem ranom Trumanu Capoteu nego primjerice Williamu Faulkneru i Flannery O’Connor. Takve slike zasigurno kulminiraju u skladbama “Try Not to Breathe”, “Sweetnes Follows”, “Monty Got a Raw Deal” i “Star Me Kitten”, no ne treba naglašavati da su više-manje prisutne i na ostatku albuma.
“Automatic for the People” rastao je dakle u neoubičajenim uvjetima, a njegovo je nastajanje pritisnuto dodatnim teretom – dok se diljem Sjedinjenih Država (a posebice na sjeverozapadu) žestoki, hard-zvuk vraćao na velika vrata, R.E.M.-ovci odlučuju snimiti potpuni antipod aktualnom trendu. Pomalo paradoksalno, taj je uglavnom akustički uradak utisnuo dubok trag na neke od ključnih aktera grunge-scene iz Seattlea, posebice na Kurta Cobaina i Eddieja Veddera.
Popis pjesama: 1. Drive | 2. Try Not to Breathe | 3. The Sidewinder Sleeps Tonite | 4. Everybody Hurts | 5. New Orleans Instrumental No. 1 | 6. Sweetness Follows | 7. Monty Got a Raw Deal | 8. Ignoreland | 9. Star Me Kitten | 10. Man on the Moon | 11. Nightswimming | 12. Find the River.
Goran Čelig