Na današnji dan, 29. studenog 1978. godine u američka je kina pušten film “Netko me gleda” (Someone’s Watching Me!) redatelja Johna Carpentera. Drugi je to njegov film snimljen iste godine, koji se počeo prikazivati tek mjesec dana nakon slavnog horora “Noć vještica” (25. listopada 1978.).
Atraktivna Leigh Michaels iz New Yorka se preseli u Los Angeles kako bi preuzela novi posao redateljice televizijskih prijenosa. Dok sklapa prijateljstvo s novom kolegicom, također redateljicom Sophie, Leigh u jednoj od nedavno podignutih zgrada unajmi stan. Nakon što shvati da je u novom šefu, direktoru postaje Steveu, dobila agresivnog udvarača koji je neće puštati na miru, Leigh već prvog dana na poslu primi anonimni telefonski poziv nepoznatog muškarca. A kad pri povratku u stan ulazna vrata pronađe otključanima, to isprva pripiše nemarnim radnicima koji su ih nakon obavljenih radova zaboravili zaključati. No Leigh ne sluti da je postala metom potencijalno vrlo opasnog uhode koji se smjestio u zgradi preko puta njezine te koji joj nije samo telefonirao na posao i provalio u stan nego je u njemu i postavio uređaje za prisluškivanje i snimanje s nakanom da je uvijek drži na oku…
Godine 1979. nominirana za uglednu žanrovsku nagradu Edgar Allan Poe u kategoriji najboljeg TV filma ili miniserije, televizijska triler-drama s elementima horora scenarista i redatelja Johna Carpentera na američkoj TV-postaji NBC premijerno je prikazana samo mjesec dana nakon što je u kinodistribuciju krenula uskoro kultna “Noć vještica”, jedno od redateljevih najznačajnijih i najuspjelijih ostvarenja kojim je redefinirao žanr horora i inicirao podžanr slasher-filmova.
Dotad poznat po studentskom filmu “Tamna zvijezda”, koji je realizirao u paru s Danom O’Bannonom, izuzetno hvaljenom trileru “Napad na policijsku postaju broj 13” te po scenariju za solidan triler “Oči Laure Mars” Irvina Kershnera, Carpenter se upravo zahvaljujući “Noći vještica” pretvorio u vruće redateljsko ime. Premda filmu “Netko me gleda” nedostaje razina napetosti i sugestivnog gradiranja uznemirujućeg horor-ozračja koji odlikuju “Halloween”, ipak je riječ o ostvarenju koje postignutu razinu tenzičnosti i paranoidnog ugođaja uspijeva zadržati tijekom čitavog trajanja. To svakako nije malo budući da je posrijedi djelo realizirano u okruženju filmašima poput Carpentera nesklone TV produkcije koja se kloni pretjerano eksplicitnih scena i u kojoj su filmovi često prekidani reklamnim blokovima.
Slično “Noći vještica”, redatelj i ovdje manje pozornosti poklanja karakterizaciji likova, naglasak od početka stavlja na gradiranje dramske i horor-tenzije. I snimateljski rad Roberta B. Hausera sličan je onom Deana Cundeyja iz istog filma, uz uporabu fluidne pokretne kamere i vješto odvođenje gledatelja na pogrešne tragove, kao i njihovo dovođenje do ruba stolca. Na određeni način naslanjajući se na Hitchcockovo remek-djelo “Prozor u dvorište”, Carpenter je i ovim sigurno i vrlo sugestivno režiranim te odlično odglumljenim filmom redefinirao način stvaranja priča na psiho-voajerske teme koji se tijekom 80-ih pokušao oponašati u nizu neusporedivo inferiornijih i dominantno eksploatacijskih filmova, od “Očiju stranca” Kena Wiederhorna i “Zavođenja” Davida Schmoellera do “Visiting Hours” Jeana Claudea Lorda i “Lady Beware” Karen Arthur.
Spomenut ćemo i da je tijekom snimanja tog naslova upoznao svoju tada buduću suprugu, glumicu Adrienne Barbeau.
Goran Čelig