Milan Lenuci, najpoznatiji zagrebački urbanist iz doba kad Zagreb prerasta u moderan grad, rođen je na današnji dan, 30. srpnja 1849. godine u Karlovcu. Pošto je 1868. završio realnu gimnaziju u Zagrebu, a 1873. diplomirao na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, zaposlio se 1874. godine kao gradski inženjer u Građevnom uredu Gradskog poglavarstva u Zagrebu. Kao predstojnik tog ureda od 1891. do 1912., preuzima ukupno prostorno i urbanističko planiranje, od razvojnih makroplanova do detaljnog projektiranja.
Pripisuje mu se autorstvo monumentalnog parkovnog okvira središta Zagreba, koje je po njemu dobilo naziv Lenucijeva potkova. Zelena potkova ili Lenucijeva potkova termin je koji se rabi za niz od osam trgova koji čine Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg Ante Starčevića, Trg Marka Marulića, Trg Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića i Trg Republike Hrvatske (nekadašnji Trg maršala Tita) te Botanički vrt. Sintagma potječe iz 60-ih godina prošloga stoljeća, kad se u Europi revalorizira historicizam, otkriva urbanistička baština i počinje urbana obnova. Podjednako naivna, literarna i netočna, ta se sintagma održala najprije zato što upućuje na cjelinu. Ideja o uokvirenju središta Donjega grada parkovima nastajala je postupno, a u njezinu nastanku i realizaciji sudjelovali su mnogi, pa se može obilježiti kao kolektivno djelo. U sklopu tzv. potkove jedini realizirani Lenucijev projekt jest Trg Franje Josipa I. / kralja Tomislava (1897./98.). Perivojni trg s dekorativnim parterom i obodno postavljenim arhitektonskim soliterima (samostojećim neboderima) Lenuci je kao model predlagao za uređenje dotad nedovršenih dionica/trgova parkovnog okvira – ali uzalud.
U perspektivi realizacije najvećega komunalnog pothvata epohe, gradnje gradske kanalizacije i premještanja potoka Medveščaka iz središta grada (izvedenog 1896. – 1898.), Lenuci je još 1890-ih izradio nekoliko varijantnih studija povezivanja povijesnih naselja Kaptola, Dolca i Vlaške ulice s novim donjogradskim središtem. Verzija iz 1893. godine, izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dobila je pohvalu Josefa Stübbena, najvećeg autoriteta teorije gradogradnje. On ga je 1897. objavio u tada najvažnijem stručnom časopisu Deutsche Bauzeitung.
Novo, 20. stoljeće Lenuci će dočekati s generalnom osnovom cijelog prostornog obuhvata starog i novog toka potoka Medveščaka: između padina Gornjega grada i Šalate, od Ksaverske doline do Jelačićeva trga. Slijedi ništa manje velika i važna osnova za ruralno područje istočno od Draškovićeve ulice do parka Maksimira, koju od 1904. razrađuje u nekoliko inačica. Nova gradska četvrt sadržava trgove, zelene površine i ulice s drvoredima, a njezina je kičma avenija širokog profila – prometnica, šetalište i jahačka staza.
Lenucijev opus magmum skica je generalne osnove grada iz 1907. godine – vizija Zagreba kao moderne metropole. Temelji se na radikalnom rješenju željezničkog čvora kojim željezničke pruge iz grada seli na tada ruralno područja južno od Save. Sadržava širok prsten prometnica oko grada i industrijsku zonu s lukom na krajnjem istoku. Nije realizirana nakon što je rješenje željezničkog čvora 1909. odbilo Ministarstvo rata kao vojno-strateški neprihvatljivo, a uprava Mađarskih željeznica kao preskupo.
Unatoč tom neuspjehu, Lenuci je do kraja svog radnog vijeka postavio temelje razvoja i uređenja grada sustavnom izradom detaljnih osnova ulica za sva područja: od elitnih rezidencijalnih čevrti vila na sjeveru do periferija. Razvoj ga nije uspio sustizati jer je uvijek bio nekoliko koraka ispred, ali je šansu za vlastiti razvoj realistički spoznao i potpuno iskoristio. Njegovo je djelo ugrađeno u fizičku stvarnost Zagreba, kao i u nepregledni inventar urbane utopije, kojem dijelom pripada i mit o njegovoj potkovi.
Tihomir Mršić