Na današnji dan, 6. travnja 1966. godine u talijanskom gradu Torinu održana je premijera čuvenog filma “Django”, talijansko-španjolskog špageti-vesterna, jednog od najpopularnijih i najutjecajnijih ostvarenja žanra.
Naslovni protagonist, koga tumači Franco Nero, tajanstveni je lutalica koji sa sobom vuče pogrebni sanduk i dolazi u grad kojim upravlja banda nasilnika na čelu s majorom Jacksonom (Eduardo Fajardo), bivšim oficirom južnjačke vojske. Radnja prikazuje kako je njegova misija ubiti bojnika i tako osvetiti suprugu, pri čemu nastoji iskoristiti meksičke bandite koji od bojnika nastoje ukrasti zlato.
“Django” je, slično kao i Leoneov “Za šaku dolara” (1964.), djelomično bio inspiriran znamenitim Kurosawinim samurajskim filmom “Tjelesna straža” (Yojimbo, 1961.). Doduše, scenarij uopće nije bio završen do početka produkcije te su se scene improvizirale na samome setu. Snimanje je pak obilježilo izuzetno loše vrijeme, zbog koga je set u mjestu Lavinio, gdje je sagrađen lažni gradić s Divljeg zapada, bio u potpunosti pokriven blatom. Redatelj Sergio Corbucci, međutim, to je namjerno naglasio kako bi stvorio izuzetno mračnu i upečatljivu atmosferu odnosno film što više učinio drukčijim od “čistih” američkih vesterna. Corbucci je originalno glavnu ulogu namijenio američkom glumcu Marku Damonu, ali je on zbog obaveza morao odustati te je umjesto njega uskočio Franco Nero.
Kada je film napokon dovršen, izazvao je veliku pažnju zbog scena nasilja, koje su se isticale i neuobičajenom brojnošću i eksplicitnošću, koja je posebno došla od izražaja u scenama sakaćenja. To je uključivalo i glavnoga junaka, kome potkraj filma negativci namjerno gnječe prste kako bi ga spriječili da puca iz revolvera. Prema navodima britanskog filmskog povjesničara Alexa Coxa, upravo je zbog toga za glavni lik odabrano ime Django, kao svojevrsna crnohumorna referencija na Djanga Reinhardta, znamenitoga gitarista kojega gubitak nekoliko prstiju, poput protagonista, nije spriječio da ostvari uspješnu karijeru.
Zbog eksplicitnosti nasilja “Django” je brzo postao predmetom cenzure. Unatoč tomu, postigao je iznimnu popularnost, a Franco Nero postao je velika međunarodna zvijezda. Istoimena naslovna pjesma Luisa Bacalova također je postala veliki hit. Popularnost “Djanga” odrazila se u tome da je sljedećih godina snimljeno tridesetak špageti-vesterna koji su u različitim verzijama ili kombinacijama sadržavali ime Django iako njihovi likovi ili zaplet obično nisu imali nikakve veze s Corbuccijevim filmom. Službeni nastavak pod naslovom “Django Strikes Again” snimljen je tek 1987. godine. Režirao ga je Nello Rossatti, a Djanga je ponovno odglumio Franco Nero.
Mnogo su češći bili filmovi, mange ili slična ostvarenja koja su Djangu odavala počast. Među njima ističe se “Sukiyaki Western Django”, japanski film Takeshija Miikea iz 2007. godine, te “Odbjegli Django” Quentina Tarantina iz 2012. godine. Postoji i TV serija iz 2022. godine naslovljena “Django”.
Goran Čelig