Na današnji dan, 16. prosinca 1967. godine u Francuskoj je održana premijera sjajne komedije “Vrijeme igre” (Playtime) Jacquesa Tatija.
Dok skupina američkih turista stiže u parišku zrakoplovnu luku Orly, dobrodušni i simpatični gospodin Hulot također na aerodromu dogovara poslovni sastanak s važnim dužnosnikom. Iščekujući njegov dolazak, gospodin Hulot najprije se izgubi u izrazito moderno projektiranoj i dizajniranoj zgradi, a nedugo potom naleti na pristigle američke turiste koji u zračnoj luci razgledaju izložbu tehnoloških noviteta. Nakon što ubrzo susretne i starog prijatelja iz vojničkih dana, gospodin Hulot odluči večer provesti u društvu ljubaznih turista. No oni su u Parizu umjesto stare i egzotične europske prijestolnice iznenađeni zatekli metropolu kojom dominiraju moderna arhitektura i tehnologija, a gospodin Hulot i ne sluti da će njihovo zajedničko druženje omesti niz nepredviđenih zavrzlama…
Sjajna komedija za režiju koje je veliki Jacques Tati 1969. godine na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi ovjenčan Srebrnom nagradom jedan je od najambicioznijih i najskupljih projekata francuske i europske kinematografije iz druge polovine 60-ih godina prošlog stoljeća. Posrijedi je svojevrsni nastavak autorova remek-djela i velikog hita “Moj ujak”, ujedno i zaključno poglavlje Tatijeve trilogije o gospodinu Hulotu, započete žanrovski srodnim ostvarenjem “Odmor gospodina Hulota” iz 1953. godine.
Tati ponovo tumači gospodina Hulota, visokog, šutljivog i ponešto nespretnog, ali i dobronamjernog osobenjaka gotovo mehaničkih pokreta i hoda, čovjeka koji njeguje osobni stil života i preferira tradicionalne obrasce ponašanja, baš kao i vrijednosti i arhitekturu u svom okruženju. Autor nastavlja elaborirati nesnalaženje protagonista u svijetu kojim dominiraju suvremena tehnologija i arhitektura, a u tom se ponajviše oslanja na tradiciju nijemog filma, osobito na likove i filmove Charlieja Chaplina i Bustera Keatona.
Iako je u vrijeme premijere doživio kritičarske pohvale, kao i solidnu gledanost, novac zarađen kinodistribucijom izvrsno režiranog, dinamičnog i vrlo maštovitog djela koje uz razigranu Tatijevu mimičku glumu i specifičan oblik burleske odlikuje i dojmljiva fotografija te na čijem je scenariju surađivao i glasoviti američki humorist i novinski kolumnist Art Buchwald nije bio dovoljan za pokrivanje vrlo visokih troškova produkcije. Realizacija filma trajala je pune tri godine, a troškovi produkcije iznosili su za tadašnje standarde iznimno visokih 17 milijuna franaka te je Tati unatoč nevoljkosti bio prisiljen ponovo stati i ispred kamere jer je ponajviše na temelju popularnosti svog lika mogao računati na komercijalni uspjeh filma.
Dodatne produkcijske troškove prouzročio je i njegov perfekcionizam, ali ne samo zbog inzistiranja na za ono vrijeme vrlo skupom formatu filmske vrpce od 70 milimetara. Budući je Tati intenzivno izbjegavao odbojne mu krupne planove, a i zbog vjerodostojnog prikaza dehumanizirajuće moderne arhitekture i tehnologije, film nije bilo moguće snimati na pariškim ulicama te je u studiju sagrađeno nekoliko futurističkih zgrada i ulica koje će poslije postati poznate pod nazivom “Tatijev grad” (“Tativille”). Konačni rezultat bio je velik financijski podbačaj filma, zbog čega je Tati bankrotirao iako je snimio jedno od najboljih ostvarenja svog opusa.
Goran Čelig