Ono što je dotad bilo poznato kao bristolski zvuk nakon prvog albuma Portisheada počelo se nazivati trip-hopom. Njihov album “Dummy”, objavljen na današnji dan, 22. kolovoza 1994. godine, ostvario je golem utjecaj u nekoliko glazbenih sfera.
Rejveri su trebali neku glazbu za chill out, za spuštanje, došao je “Dummy” – i dobili su više spuštanja nego što su trebali. Nitko od uključenih u projekt nije bio dio te scene, nisu bili ni bend u pravom smislu riječi, a ni većinom glazbenici. Geoff Barrow, koji je pokrenuo cijelu stvar, bio je sklon hip-hopu – preciznije načinu na koji se u tom žanru semplira, iskorištava tehnologija i vrte ploče. Adrian Utley bio je jazz-gitarist, a Beth Gibbons uglavnom je pjevala za sebe. No onim što su pojedinačno i grupno napravili pokazali su da su genijalci.
“Dummy” je album atmosfere, mračan i uznemirujući ako dopustimo da nas ponese. Vjerojatno je najbolji način da ga se sluša u mračnoj sobi, s dobrom ozvučenjem, puštajući da se slike iz njega odvijaju u našoj glavi. Jedino, zašto bismo to napravili? Želimo da nas obuzme taj očaj i bol prisutan u glasu Beth Gibbons dok pjeva – o očaju i boli? Ni albumi The Curea nisu bili toliko depresivni početkom osamdesetih. Tama je ovdje gotovo vidljiva, možemo album zamisliti kao soundtrack za crno-bijeli horor-film B-produkcije, tamo gdje nije bilo novca za specijalne efekte pa se redatelj morao pouzdati u neosvijetljene scene obuhvaćene maglom u kojoj se skriva jeziva i neumitna prijetnja. A glazba je tu da znamo kako je prijetnja došla i kako nema izgleda da brzo prođe…
Način na koji je to izvedeno izuzetno je, spektakularno nerdovski. Snimili bi stvar, a onda bi je digitalno usporavali ili semplirali da bi dobili završnu verziju. Ili bi je otisnuli na vinilu pa bi je Barrow skrečao i to umiksao u ono što je već želio dobiti. A dobio je album s deset iznimnih stvari, bez slabog momenta, koji nastavlja živjeti u onome mraku i magli u kojima nikada ništa ne umire, ljubav je vječna, kao i patnja zbog prolaznosti života…
Kombinirajući hip-hop, scratching, dub, blues, antikni gitarski twang, topli zvuk Hammonda, sintetičke instrumente sa semplovima jazza i soula Portishead je stvorio zapanjujuće osobnu i netipičnu zvučnu sliku. Ipak, pjevačica Beth Gibbons dominira, ona je dala poseban obol melankoličnim teksturama “Dummyja”.
Popis pjesama: 1. Mysterons | 2. Sour Times | 3. Strangers | 4. It Could Be Sweet | 5. Wandering Star | 6. It’s a Fire | 7. Numb | 8. Roads | 9. Pedestal | 10. Biscuit | 11. Glory Box.
Goran Čelig