Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Kraftwerk je imao turneju po Velikoj Britaniji. Oni koje je više zanimao njemački elektronički sastav od Sex Pistolsa krajem istog desetljeća utemeljili su synth-pop, a ovi drugi krenuli su u smjeru post-punka. Kao pojedinac, Gary Numan najsnažniji je nositelj synth-popa i istinski glazbeni pionir u punom smislu te riječi. Kada se pojavio 1978. s bendom Tubeway Army, nitko od tadašnje synth-pop ekipe nije znao za njega; članovi OMD-a (skraćenica za Orchestral Manoeuvres in the Dark) i Human Leaguea kažu da su bili šokirani kad su ga vidjeli u emisiji Top of the Pops.
Godinu potom Numan se predstavlja kao solo-izvođač epohalnim albumom “The Pleasure Principle”, objavljenim na današnji dan, 7. rujna 1979. godine. Nevjerojatno je koliko je utjecaja taj album ostavio na mnoge glazbene žanrove, a iznenađuje što kod nas Numan nije doživio kultni status kakav ima u većini civiliziranog svijeta. Numana kao inspiraciju navode i Trent Reznor, Marilyn Manson, Basement Jaxx, Fear Factory, čak i Afrika Bambaataa, koji ga je nekoliko puta semplirao.
Dočim je albumom “Replicas” (izdanim s bendom Tubeway Army) Numan na sebe skrenuo pozornost Velike Britanije, “The Pleasure Principle” stavio ga je na vrh synth-popa, koji je tada bio novi i inovativni glazbeni žanr. Nakon albuma uslijedila je svjetska turneja i slava, a Numan je stekao reputaciju i kao odlična koncertna atrakcija – njegovi nastupi sastojali su se od neonskog light showa, bogate scenografije i vizualizacija za koje bi danas rekli da su old school. Predgrupa su mu bili Orchestral Manoeuvres in the Dark, koji i sami danas doživljavaju revival.
Mediji ga nisu voljeli i često su ga zvali arogantnim; poslije se doznalo da to nije zbog karaktera nego da boluje od Apsergerova sindroma. Vjerojatno najteže razdoblje za njegovu karijeru bio je prelazak iz osamdesetih u devedesete, kada je interes za njega gotovo nestao. Ipak, pojavili su se Nine Inch Nails i Trent Reznor, koji je govorio samo hvalospjeve o Numanu, a Manson je obradio “Down in the Park” pa je Numan ipak našao novi elan i, kako sam navodi, od 1994. počinje njegovo novo, nekomercijalno stvaralačko razdoblje. Doba sa znatno manje syntha, a s mnogo više industriala i darkwavea. Sam pak Numan uzima imidž gotičarskog veterana. Upravo je takav i njegov posljednji album, “Intruder”, koji također nikako ne biste smjeli propustiti.
Goran Čelig