Ako je prvi put smjer bio razotkrivanje duše, onda je drugi definitivno razotkrivanje tajni svemira. Jasno je kako se takva izjava može razmatrati svakako, ponajviše pretenciozno. No definitivno se može reći da gdje ima dima, ima i vatre. Ako sagledam da je zaključak prvog iskustva imao slične prizvuke, onda to zapravo i nije toliko neočekivano. Život je vrtuljak s konstantnim promjenama brzine i kretanja, sve što znam do ovog trenutka je predrasuda, a sve ljudsko zlo rezultat je percepcije nečijeg nedostatka ljubavi u određenom trenutku – filozofija je koju sam definitivno vrlo dobro upamtio.
Daleko od mirisa prašume i zvuka šamanskih bubnjeva opet sam se upustio u jednu od onih stvari koje bi svatko trebao barem jednom iskusiti – jer ne izaziva ovisnost, potiče lučenje onoga što ionako imamo u organizmu i tjera na promatranje životnih situacija iz sasvim drugih kutova. Jedini veliki minusi su možebitni kvantni skok i promjena paradigme, što je loše za uvriježeni način života – kredite, naporne poslove i kapitalistički konformizam. Ovaj put imao sam i stručnu asistenciju koja mi je pomogla da ono što sam monologirao kroz neko polusatno razdoblje ostane zapisano. Ovaj put slušali smo i ikarose – tradicionalnu glazbu, koja mi doduše nije napravila neki pretjeran efekt. Moram priznati kako sam bio zatečen sasvim drugačijom vizijom – na tisuće ornamenata i neobjašnjivih vizualizacija konstantno su se nadomještale, kao da se nešto gradi, nadograđuje ili popravlja. Bilo mi je u potpunosti nejasno u samom početku što se zaista događa – a ni poslije ništa nisam dokučio. ‘Biljka’ me je savjetovala da samim time i ne razmišljam o onom o čemu mogu samo nagađati, kao i u svim drugim situacijama u životu. Zatim me je usmjerila na komentiranje pjesama što su svirale, i nisam bio pretjerano impresioniran onime što čujem. Baš poput prošlog puta, upravo u trenutku kada sam pomislio da je to sve i da ću ovaj put imati nešto drugačije iskustvo – u meni se otvorilo ‘ono nešto’.
Izbaci isključivost iz svog života!
Istog sam trenutka spoznao da svijet gledam ‘ratkocentrično’, što je s jedne strane odlično, ali s druge strane sam sebi stvaram nekakav osobni balon i sve promatram kroz svoje oči. Postalo je jasno ono što je bilo jasno i prije – sve je subjektivno, no moj je problem što sam vlastitu subjektivnost nastojao širiti i na druge u određenim situacijama kada mi je to bilo bitno. No kako mi je to posao kroz kolumne i stvaralaštvo – stvar se odnosila na obične životne trenutke. Ljepota u ljudima jest raznolikost mišljenja i razmišljanja, a to sam i znao, samo što nekad nisam prakticirao. Pokušaj katkad gledati na stvari tuđim očima, možda ti se otkriju neke do danas neviđene stvari, zaključak je prvog niza filozofskog monologa. Odmah je slijedio novi – ako je smisao života iskustvo protkano uživanjem, zašto svatko od nas ne traži nešto lijepo u ljudima? U svakom kutku svemira postoji nešto u čemu se može istinski guštati i uživati, no isto tako u čemu se može patiti… Stalna promjena kuta gledanja omogućuje jedno ili drugo, došla mi je misao. Time sam zaključio da je isključivost najveći neprijatelj mog uma. Sve je umjetnost, pitanje je jedino hoće li je promatrač uočiti.
Nakon tog iskustva otišao sam tamo gdje iz nekog suludog principa nikada ne bih – na modnu reviju. Počeo sam i kuhati – čisto da vidim postoji li u svemu istina. I uvidio sam da je trud i stvaranje itekakav umjetnički aspekt, a da je isključivost u bilo kojem smjeru najveća kočnica osobnog i kolektivnog napretka. Sustav možda nameće trendove, stilove i modne pravce, ali način odijevanja podjednako je umjetnost kao i slušanje glazbe, filmska industrija ili slikarstvo. Ili kuhanje.
A onda je počelo ono najbitnije. Sustav je zapravo osmišljen da bi stvorio isključivost i mentalne barijere i inpute. No mi taj sustav relativno lako možemo okrenuti u svoju korist! Kada mi je to došlo do uma, bilo mi je interesantno doznati i kako. I dobio sam odgovor – sustav su osmislili paraziti, nešto drugačiji od nas. Oni su pretenciozni i iako su poput parazita na nekom ogromnom drvetu maleni i život duguju kori koja ih trpi, oni smatraju da drvo postoji isključivo zbog njih. U nekim su stvarima takav koncept razmišljanja proširili i na ljude.
Bolje umrijeti kao čovjek nego živjeti kao zombi
Ali što se uvijek dogodi kada sustav osmisli parazit koji želi crpiti energiju, a istovremeno ne poznaje pravu narav i bit bića kojeg crpi? Dogodi se to da sustav ispadne manjkav. Kao i naš. Svaki put kada te paraziti požele gaziti čizmom, širiti mržnju i hraniti se njome, događa se jedna nuspojava. Paraziti ne poznaju osjećaj ljubavi i suradnje. I što god nam napravili, na kraju kao rezultat izlazi još veća ljubav. Zaključak – oni nas žele postupno uništavati, ali zapravo su glavni čimbenik za naš kolektivni napredak. Gdje bi Messi bio bez Cristiana Ronalda? Svi ratovi, gladi, mržnja, pohlepa, ljubomora, zavist – sve nas kroz postojanje naših duša čini snažnijima i iskustveno boljima. No što onda s gladnima u Africi koji svakodnevno umiru? Ponekad je, vjerujte, bolje umrijeti u naručju svoje majke od dvadeset i kusur ‘kila’ pa živjeti taj trenutak kao istinski čovjek nego živjeti cijeli život u kapitalističkoj mašini, spavati pored žene iz navike, mučiti se s kreditima i umrijeti sam, daleko od unuka i bližnjih… Naročito ako je riječ o postojanju reinkarnacije. Gazite nas koliko hoćete, ali na kraju uvijek stajemo na noge! Borba protiv sustava – mazohistička i potpuna submisija!
Kako uništiti taj sustav, da se vratimo na stvar? Ni to nije teško, treba samo promijeniti paradigmu i kut gledanja. Zamislite situaciju – nalazite se u zatvoru, u ćeliji s nabildanim ćelavim dvometrašem željnim seksa. Vi imate metar i žilet uz pedesetak kilograma kostiju… I ne možete ništa. On će vas napasti zbog dvije stvari – uživanja u seksu i uživanja u vašoj potlačenosti i patnji, baš poput svjetskih lidera. No što ako napravite nešto što nitko nije očekivao? Što ako biste počeli uživati u tom seksu i, ne dao bog, zaljubili se u tog zlostavljača? Dogodile bi se samo dvije mogućnosti. Ubio bi vas – što je bolje od svakodnevnog silovanja. Ili bi bježao od vas – što je isto bolje od svakodnevnog silovanja. A psihološki, vrlo vjerojatno zbog traume više ne bi silovao, te bi frustracije iskaljivao u sukobu sa sebi ravnima. To je analogija na sustav. Što bi se dogodilo kada bismo jednog dana odlučili – silujete nas, ha? Mi ćemo sada uživati u tome! Evo vam cijela plaća u porez, evo bankama i moja kuća – odoh u prirodu živjeti u šatoru i saditi rajčice. Evo i moj život u ratu, ma evo sve! Kako kažu teoretičari – nije njima više bitan novac nego moć… Time bismo im oduzeli moć! I natjerali da se međusobno sukobe. Ako toliko uživate u krađi i korupciji, evo vam je na entu potenciju. Pa da vidimo hoćete i dalje uživati u onome što imate napretek!
Submisivno mazohističko uživanje u manipulaciji
Ključna greška roditelja jest uskratiti djetetu igračku – što kada bi djetetu dao sve igračke odjednom? Možda bi se to dijete zainteresiralo za nešto zbilja bitno. Dakle, ključ borbe protiv manipulacije nije otpor! Nego submisivno mazohističko uživanje u manipulaciji. Štokholmski sindrom nacije, ali onaj stvarni – to bi bio spas. Ljudi se opiru svemu što im smeta – pogrešno! Prepustimo se svemu i pokušajmo naći pozitivu u tome. Ego i obrambeni štitovi nisu loši ukoliko su čuvari istinskog ja – ako su preuzeli istinsko ja, onda jesu. Ključ svega jest shvatiti da u svemu leži nešto pozitivno, pa i u tim zlim parazitima – njima trebamo biti zahvalni za ono što ćemo jednog dana postati. Jer je civilizacija došla do trenutka da je jedini period života kada istinski volimo svoje bližnje, imamo beskonačno vremena za nezaboravne minute s njima i želimo iskoristiti svaki dah – pa i period kada smo smrtno bolesni i imamo koji mjesec života. Kakav paradoks! Tek kada umiremo mi zaista živimo svoj život! I dao bog da na mjesec dana svi ljudi svijeta budu smrtno bolesni… Jer bismo možda baš tada transformirali svijest i više ne bismo bili bolesni uopće! I možeš biti manipulator koliko god hoćeš i napajati se energijom bližnjih – ali čim jedan konac popusti, kraj je neizbježan! A možda je svaki kraj zapravo početak…
Ratko Martinović