You are currently viewing Kune odlaze u vječna lovišta

Kune odlaze u vječna lovišta

  • Post author:
  • Post category:Društvo

Uskoro se zauvijek opraštamo s njom, svojom valutom. Pročeprkat ćemo zato prošlost kako bismo je dostojno ispratili u vječna lovišta. Hrvatski novac s otisnutim likom životinjice kune pojavio se u 13. stoljeću. Taj se novac kovao u Pakracu od 1256. do 1260. te poslije u Zagrebu do 1384. godine. Srebrnjaci promjera 15 milimetara na licu prikazuju, između dvije zvjezdice, kunu u trku – znak Slavonije, te njezin grb, a uokolo je latinski natpis. Na naličju je dvostruki križ, a ispod križa dvije okrunjene glave okrenute jedna prema drugoj. U visini donje grede križa označeni su vjerojatno kovnica ili ime kralja – hercega ili bana, dočim je u visini gornje grede križa polumjesec i zvijezda, a to je stari grb Slavonije. Pisani dokumenti navode nazive denarii Zagrabiensis, denarii banalis te moneta usualis. Nije poznato kako je puk toga vremena nazivao taj novac. Granice vlade slavonskih banova bile su i granice kolanja tog novca, i to na sjeveru od rijeke Drave i Dunava, a na jugu od Velike i Male Kapele, zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom. Taj je novac kolao i u Bosni, jer bosanski banovi nisu kovali novac.

Ban Pavle namjerno imitirao groševe
Najmoćniji član plemićke obitelji Šubića Bribirskih bio je ban Pavao (1273. – 1312.), koji je nakon hrvatskih kraljeva jedini uspio okupiti i politički ujediniti najveći dio nekadašnje hrvatske države te zavladati područjem od Jadranskog mora do Drine. Ta je država obuhvaćala dotadašnju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i dio Humske zemlje (osim Slavonije). Iz njegovih povelja doznajemo da plemstvu dodjeljuje posjede. Snagu i moć iskazao je i prisvajanjem vladarskog prava na vlastiti novac. Tako su Hrvatska i Dalmacija gospodarski i monetarno bile neovisne od Ugarske.

Od 11. do 13. stoljeća u spisima i nalazima javljaju se prvo samo bizantski, a poslije i mletački novac. Novac bana Pavla bio je imitacija tadašnjih mletačkih groševa, kako bi lakše bio neprimjetno stavljen u optjecaj. Na novcu je posvuda na prvome mjestu ime DVX PAVL, dolje BAN MLADEN označava njegova brata Mladena, prvog bosanskog bana, a ostali novac s natpisom MLADEN SECVNDVS označava Pavlova sina Mladena, drugog bosanskog bana iz obitelji Šubić.

Dubrovnik sa 14 vrsta novca
Grb kraljevine Slavonije, objavljen 1496. godine poveljom kralja Vladislava II., ima dvije srebrne vrpce (rijeke Drava i Sava) te figuru kune u pokretu, na crvenom polju. Lik kune na slavonski je grb došao s lica slavonskih banovaca. Koža kune staro je platno sredstvo u Hrvata, a u starom hrvatskom pravu postojao je porez na zemlju koji se plaćao u kuninim kožama, tzv. marturina – od latinskog marturina pensio, tj. plaćanje u kuninim kožama. Riječ martes znači kuna. Poslije se porez plaćao u novcu.

Nakon 1361. godine, tj. nakon ukinuća slavonskog banovca, kuju se pfeninzi, krajcari, florini, taliri, dukati, forinte, dinari, groševi, perpere, akče, altine, i to čine hrvatski i bosanski vladari – banovi, vojvode, grofovi.

Najdulju djelatnost kovanja novca u hrvatskoj povijesti imala je Dubrovačka Republika, od 1337. do 1803. godine, s četrnaest vrsta srebrnog i bakrenog novca različite veličine, težine i s različitim likovima. To su mince, soldi, dinari, poludinari, dinarići, artikule, perperi, poluperperi, škude, poluškude, taliri, libertini, dukati i dr.

Od denara do banice
Na hrvatskim prostorima novac se pojavio još u razdoblju prije Krista. Taj je novac bio grčki, a kovao se u grčkim trgovačkim naseljima na otocima Jadranskog mora – kolonijama. Tu ubrajamo i ilirski novac, koji je kovan negdje u dolini Neretve ili na otoku Hvaru, zatim barbarski novac, ilirsko-keltskog porijekla, kovan u sjevernoj Hrvatskoj i Srijemu.

Denar – prvi hrvatski novac
U kasnijem razdoblju u Dalmaciji i Panoniji kuje se rimski novac. Od 7. stoljeća, razdoblja naseljavanja Hrvata na ove prostore, ne kuje se hrvatski novac jer u optjecaju postoji bizantski novac dobre kvalitete, od zlata, srebra i bakra. Taj je novac u upotrebi i nakon 1102. godine, tj. nakon stvaranja personalne unije Hrvatske i Ugarske. Na čelu je hrvatske samouprave, kao predstavnik kraljevske vlasti, herceg ili ban, čije je pravo kovanje vlastita novca.

Najstariji novac u svih južnih Slavena pojavljuje se krajem 12. stoljeća. Vladar koji ga kuje jest herceg Andrija (1196. – 1204.). To je prvi hrvatski novac – denar, srebrni novčić. Najčešći motivi bili su poprsje hercega, elementi slavonskoga grba, polumjesec i šesterokraka zvijezda, i kule. Tako je isticana autonomnost hrvatske kraljevine u personalnoj uniji s Mađarskom.

Bela IV. propisao kvalitetu
Novac se počinje kovati svake godine od vladavine Bele IV. (1235. – 1270.). Od tada novac biva slabije kvalitete. No Bela IV. određuje da se slavonski novac kuje na više godina, iste težine, veličine te finoće srebra. Time Hrvatska dobiva kvalitetniji novac: slavonsku banicu ili banovac, kovan od 1236. do 1361. godine.

Toliko o starome, treba se veseliti novome. Od 1. siječnja, već znate, hrvatska valuta bit će euro, a kuna odlazi u povijest. Ili barem u formalin, jer nikad se ne zna… Vidjeli smo, zarađivali su se i trošili ovdje pfeninzi, krajcari, florini, taliri, dukati, forinte i groševi, sa stranim se novcem dobro snalazimo. Ionako kune poodavno pretvaramo u eure da doznamo koliko što doista košta, od gitare i pojačala do auta ili stana. Na mnogo načina, nije to nikakva promjena.

Tihomir Mršić