“Što ću putovati? Dok radim, vazda nekamo putujem, mislim, razgovaram sa svima. Eto, dok sam radila onog velikog kita, stalno sam razgovarala s Jonom, plovila morem… Pa dok radim te ptice iz Afrike ili neke druge životinje iz Australije ili Zelande, ja sam vam isto nekako tamo. I kad tako gledate, nema vam kraja na svijetu di ja nisam bila – od Europe do Amerike i Azije”, govorila je Sofija Naletilić, po svemu jedinstvena hrvatska i bosanskohercegovačka kiparica. Danas, 22. lipnja, točno je 28 godina od njezine smrti. U narodu poznata kao baka ili baba Penavuša, kako su je zvali po djevojačkom prezimenu Penavić, neobična je zbog toga što nije imala nikakva formalnog obrazovanja, nije pripadala nijednoj umjetničkoj skupini ili pokretu, a prvu izložbu imala je sa 69 godina u privatnoj galeriji Schira u Zagrebu 1982. – i izazvala pravu senzaciju u tadašnjoj kulturnoj javnosti. Tjednik Start 1985. proglasio ju je osobom godine, zajedno s Draženom Petrovićem i Emirom Kusturicom, nakon brojnih izložbi u zemlji i inozemstvu kojima je na velika vrata ušla u svijet umjetnosti. Nikad im nije nazočila, nije odlazila ni u svoj Široki Brijeg, a pohvale i priznanja stizali su sa svih strana. Na najuglednijoj međunarodnoj izložbi naivne umjetnosti, trijenalu Insita ‘94. u Bratislavi, posmrtno je osvojila Grand-prix.
Ta samouka umjetnica u svijet umjetnosti ušla je posve slučajno. U šezdeset četvrtoj godini počinje diljati (djeljati, sjekirom ili nožem davati željeni oblik) u drvu, i to iz prozaičnih razloga – pomagala je unuku koji je za domaću zadaću trebao napraviti kokoš. Otkrivanje vlastita talenta pomoglo joj je da prebrodi veliku tragediju, smrt sina Vitomira. Otkrio ju je književnik Dubravko Horvatić, a od 1977. do 1994., kada je umrla, Sofija Naletilić gotovo neprekidno radi u sinovoj betonskoj garaži. Istesala je nekoliko tisuća skulptura. Tek ju je nakratko rat odnosno izbjeglištvo odvojilo od drvljača, kako je nazivala svoje uratke. Na rad ju je tjerala iskonska talentiranost, suštinska potreba za stvaranjem, a najpoznatiji dio njezina opusa čine životinje – ptice, kornjače, divlje zvijeri obojene jarkim bojama… Boja je toj umjetnici bila posebno važna jer se njome postiže ekspresivnost i prepoznatljivost. Prikazivala je životinje kojima je bila okružena, ali i one iz dalekih zemalja (zebre, majmune, lavove…) koje nikad nije uživo vidjela. Realističnost tu nije bila osobito bitna, važno je bilo da im udahne život, da šarenilom iskoče iz sivila svakodnevice. U tome je i uspijevala stvorivši poseban, jedinstven svijet svetaca, junaka, životinja… koji ničim nije ograničen, ni vremenom ni prostorom ni maštom, koji je zaigran i originalan. A to je, priznat ćete, dojmljivo postignuće.
Tihomir Mršić
