Na današnji dan, 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku (Illinois) rođen je američki romanopisac Ernest Miller Hemingway, dobitnik Nobelove i Pulitzerove nagrade za književnost. Poznat po sažetom, mitraljeskom stilu i pažljivoj gradnji likova, Hemingway je romanima, novelama i kratkim pričama A sunce izlazi (The Sun Also Rises, 1926.), Zbogom oružje (A Farewell to Arms, 1929.), Snjegovi Kilimandžara (The Snows of Kilimanjaro, 1932.), Zelena brda Afrike (Green Hills of Africa, 1935.), Kome zvono zvoni (For Whom the Bell Tolls, 1940.), Preko rijeke i u šumu (Across the River and Into the Trees, 1950.), Starac i more (The Old Man and the Sea, 1952.), ali i burnim životom ispunjenim pustolovinama i ljubavnim avanturama zadobio široku čitalačku publiku i pozornost medija. Još od mladih dana bavio se novinarstvom, a u povijesti ostat će zabilježen kao čovjek koji je za izvještavanje zaradio najveći honorar – Hemingway je u španjolskom građanskom ratu za reportažu dužu od tisuću riječi dobivao tisuću dolara, a za kraće tekstove petsto. Danas bi to bilo 18 tisuća dolara za veće i devet tisuća dolara za manje članke. Riječju, plaćali su ga astronomski.
Njegovi su likovi odreda borci, ljudi sa snažnim moralnim kompasom koje je život dotukao i ponizio pa se zato prema drugima odnose cinično, ali koji unatoč svemu neustrašivo slijede vlastite vrijednosti. Pravednost, dužnost, dostojanstvo i hrabrost važni su elementi te poetike, pri čemu suočavanje sa smrću, prkosno junaštvo i suprotstavljanje ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom Hemingway ističe kao najveće vrijednosti. Tako je, uostalom, i živio; u Prvom svjetskom ratu nosio je na leđima ranjenoga vojnika unatoč tomu što je i sâm bio ranjen, a u Drugome nekoliko puta jedva je živu glavu izvukao. U Africi lovio je najveće i najopasnije životinje na planetu, a tamo se i dvaput srušio avionom – i čudesno preživio iako je bio teško ozlijeđen. Oba su puta svjetski mediji nagađali o njegovoj smrti, i oba su puta demantirali tu vijest. No kad su se treći put oglasili o tome, demantija nije bilo, glasine su bile stvarne – život je završio samoubojstvom 1961. godine. Ali sućut, čovjekoljublje i vjeru u slobodu – življenja, stvaranja, umiranja – nikad nije izgubio.
Tihomir Mršić