Na današnji dan, 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu rođen je Miroslav Krleža, autor romanâ Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.), Banket u Blitvi (I.–III., prva knjiga 1938.) i Zastave (I.–V., prva knjiga 1962.), dramâ (ukupno ih je objavio osamnaest: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917.), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918.), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919.), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922.), Vučjak (1923.), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928.), Ledu (1932.), U logoru (1934.), Areteja (1959.), Salomu (1963.), Put u raj (1970.) – a neke su i izgubljene) te poezije prikupljene u jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917.), Pjesme I, Pjesme II (1918.), Pjesme III, Lirika (1919.), Knjiga pjesama (1931.), Knjiga lirike (1932.), Simfonije (1933.), Balade Petrice Kerempuha (1936.) i Pjesme u tmini (1937.) – čime se ubraja u najplodnije i najsvestranije hrvatske književnike.
Kvalitetom se izdvajaju zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946.) odnosno tzv. domobranski ciklus pripovijetki u kojem Krleža obrađuje kompleks vojničkoga stradanja hrvatskoga čovjeka, koje je u Prvom svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, te spomenuti Povratak Filipa Latinovicza, moderni roman koji u maniri M. Prousta, R. Musila i R. M. Rilkea oslikava svu našu društvenu i kulturnu nemoć, a najvrednijim dijelom opusa smatraju se Balade Petrice Kerempuha, za koje je Krleža pozorno proučavajući Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, stvorio poseban kajkavski jezik, nevjerojatno uvjerljiv i izražajan. Služeći se humorom, ironijom, sarkazmom, cinizmom, paradoksom, apsurdom i groteskom, Krleža je dao sumoran i krvav prikaz hrvatske povijesti koji se tematski naslanja na Pergošića, Vramca, Frankopana, Brezovačkog i druge stare kajkavske pisce, ali snagom izraza i uvjerljivošću nadilazi lokalno i poprima univerzalno, općeljudsko značenje.
Uza sve to, Krleža je pisao vrijedne putopise (Izlet u Rusiju, 1926.) i polemike (Moj obračun s njima, 1932.; Deset krvavih godina, 1937.; Dijalektički antibarbarus, 1939.), a osim o književnosti i umjetnosti, raspravljao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini… Dio tih bilježaka objavljen je u pet knjiga 1977. godine, a književna kritika ističe da njegovi dnevnici, zapisi i memoarska proza, premda zanemareni u odnosu na ostalo, neprijeporno spadaju u svjetski vrh.
Tihomir Mršić