Na današnji dan, 15. rujna 1995. godine u New Yorku održana je premijera mračnog trilera “Sedam” (Seven), drugog igranog filma tada mladog i potentnog redatelja Davida Finchera.
U američkom gradu u kojem praktički stalno pada kiša i gotovo nikad ne sja sunce iskusni policijski istražitelj William Somerset priprema se za odlazak u mirovinu. Zadovoljan što se više neće svakodnevno suočavati s užasima koje su ljudi sposobni učiniti jedni drugima, Somerset tjedan dana prije umirovljenja pristane u posao uvesti novog mladog partnera Davida Millsa, temperamentnog i energičnog momka iz provincije oženjenog privlačnom i brižnom Tracy. Novi partneri odmah preuzmu najprije istragu ubojstva neobične žrtve, čovjeka koji je pretjerano hranjen špagetima sve dok mu se trbuh nije rasprsnuo, a potom i slučaj ubojstva javnog branitelja Elija Goulda, u čijem je uredu na zidu krvlju ispisana riječ pohlepa. A kad Somerset iza hladnjaka pretile žrtve pronađe ispisanu riječ proždrljivost, on i Mills pretpostavit će da ubojica žrtve bira prema načelu sedam smrtnih grijeha. Želeći što više ući u um psihopatskog zločinca, Somerset će u knjižnici potražiti Danteovu Božansku komediju, djela Tome Akvinskog, Canterburyjske priče i srodnu literaturu. Dok se pomno osmišljena bestijalna ubojstva nastavljaju, Somerset će se početi zbližavati s Millsom i senzibilnom Tracy.
Godine 1996. nominirana za Oscara u kategoriji najbolje montaže te iste godine nominirana za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u kategoriji najuspjelijeg izvornog scenarija koji potpisuje zapaženi i nagrađivani Andrew Kevin Walker, među ostalim (su)scenarist hitova “Sanjiva dolina” Tima Burtona i “8 mm” Joela Schumachera, psihološka triler-drama redatelja Davida Finchera jedan je od najvažnijih i najuspjelijih trilera devedesetih. Riječ je o izuzetno tjeskobnom, mračnom, naglašeno mizantropskom, dojmljivo atmosferičnom i vrlo raspoloženo glumljenom ostvarenju koje imponira i sjajnom fotografijom zagasitih i pastelnih tonova uglednog Dariusa Khondjija (Grad izgubljene djece, Evita, Ljubav), krajnje promišljenim korištenjem zadane i prirodne scenografije te izvrsnom glazbom dvostrukog oskarovca Howarda Shorea (Kad jaganjci utihnu, Bande New Yorka, trilogija Gospodar prstenova), koja dodatno naglašava dramsku tenzičnost i pesimistični ugođaj.
Fincher se pohvalno kloni moraliziranja i težnje za dramskom i etičkom katarzom, forte stavlja na kreiranje impresivnog turobnog i depresivnog ozračja te na profiliranje likova i njihovih međuodnosa. Zadržavši kreativni nadzor nad svim aspektima rada na projektu u tolikoj mjeri da je i završetak filma izmijenjen na njegovo inzistiranje, Fincher je stvorio antologijsko remek-djelo koje odlično funkcionira i u segmentu prikaza egzistencijalnih problema samih protagonista, i kao impresivna slika civilizacijskog beznađa društva koje prema autorima nezaustavljivo ide prema svom kraju.
Osim maestralne uloge Morgana Freemana, oskarovca koji je i za ulogu u ovom filmu mogao osvojiti pozlaćenu Akademijinu statuu, valja izdvojiti i izvrstan nastup Brada Pitta, koji je u liku Davida Millsa ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri.
Goran Čelig