Na današnji je dan, 30. kolovoza 1986. godine na međunarodnom kanadskom filmskom festivalu u Montrealu svjetsku premijeru doživio jedan od najkultnijih filmova svih vremena, legendarni “Plavi baršun” (Blue Velvet) Davida Lyncha.
Nakon što mu otac doživi srčani udar, mladi Jeffrey Beaumont (Kyle MacLachlan) vraća se u naizgled idilični rodni gradić Lumberton u Sjevernoj Karolini. Lumberton je provincijsko mjesto koje živi od drvne industrije, u kojem su kuće okružene njegovanim cvjetnjacima i bijelim ogradama, a ljudi su dobrodušni i srdačni. No kad pri povratku kući iz bolnice u travi pronađe odsječeno ljudsko uho, Jeffrey će početi otkrivati mračno i psihopatološko naličje Lumbertona. Pošto policija utvrdi da je uho odrezano škarama i da je onaj kojemu je pripadalo možda još živ, Jeffrey uz pomoć plahe vršnjakinje Sandy Williams, kćeri lokalnog detektiva Williamsa, nezadovoljan sporošću službene istrage odluči započeti vlastitu. Ona će ga odvesti do atraktivne Dorothy Valens (Isabella Rossellini), barske pjevačice koja održava bizaran odnos s izuzetno opasnim gangsterom Frankom Boothom (Dennis Hopper). Booth je psihopat, a praćenjem njega i njegovih ljudi, kao i zbližavanjem s Dorothy, Jeffrey će biti uvučen u vrtlog vrlo opasnih i potencijalno smrtonosnih zbivanja koje neće moći kontrolirati…
Psihološka noirovska triler-drama za režiju koje je David Lynch 1987. godine osvojio nominaciju za Oscara, a film je iste godine bio nominiran i za Zlatni globus u kategorijama najboljeg scenarija (također Lynch) i sporedne muške uloge (iznimno uvjerljivi Hopper), prvo je ostvarenje u kojem se neki američki redatelj sredinom osamdesetih odvažio na bavljenje osjetljivom temom sadomazohizma. Prema mnogima najuspjeliji, a svakako i najintrigantniji američki film tog doba, za čiji je naslov redatelj posudio naziv istoimene pjesme Bobbyja Wintona, koja odjekuje u soundtracku Angela Badalamentija, središnje je ostvarenje Lynchova opusa u kojemu su sasvim razvidne sve autorove tematske i izvedbene preokupacije. Osim sklonosti bizarnim pričama, pomaknutim likovima i sjajno kreiranom osebujnom ozračju, Lynch maestralno kombinira humor i okrutnost, baš kao i plemenitu infantilnost i dijaboličnost.
“Plavi baršun” nastao je u razdoblju kad je Lynch bio artistički jasno usmjeren, ali i komunikativan, prije nego što se okrenuo nizanju vizualno fascinantnih, ali ne uvijek koherentnih oniričkih, apsurdnih i nadrealnih situacija. Baršun, grimizni (Twin Peaks) ili plavi, kao stalan rekvizit u većini Lynchovih djela funkcionira kao zastor koji skriva nešto nepoznato, opasno i potencijalno kobno ili pak kao ono što kazališnu ili neku drugu pozornicu – paralelni svijet i u njemu dvojne identitete – odvaja od realnog filmskog svijeta, dakako realnog u smislu u kojem Lynch shvaća realnost.
Goran Čelig