Na današnji dan, 26. kolovoza 1950. godine održana je japanska premijera čuvenog filma “Rašomon” (Rashomon) Akire Kurosawe.
U srednjovjekovnom Japanu, u vrijeme nemira i gladi, trojica muškaraca počinju voditi zanimljiv razgovor. Tri dana prije toga jedan od njih, po zanimanju drvosječa, nedaleko od grada Kyota na putu u šumu gdje skuplja drva pronašao je leš ubijenog muškarca. O tome je i svjedočio na sudu, a sugovornicima prepričava svoje i sudska svjedočenja ostalih osoba umiješanih u čitav događaj. Prvi je svjedočio zloglasni lopov Tajomaru, čovjek osumnjičen da je ubio i okrao žrtvu, muškarca Takehira, a u svom svjedočenju Tajomaru je ustvrdio da nije kanio počiniti ubojstvo, nego silovati žrtvinu suprugu Masako. Prema njegovim riječima, žena je nakon silovanja zbog gubitka časti zatražila da umre ili Tajomaru ili njezin suprug, pa je Tajomaru u navodno časnom dvoboju ubio Takehira. Kad je ubrzo svoje svjedočanstvo počela iznositi Masako, njezin je opis događaja bio posve drugačiji, baš kao što su drugačija bila i svjedočenja preostale dvojice sudionika procesa. Naposljetku će upitna postati i drvosječina priča, jer i on kao i ostali događaje opisuje u za sebe najpovoljnijem svjetlu…
Godine 1951. na festivalu u Veneciji ovjenčana Zlatnim lavom i Nagradom talijanskih filmskih kritičara, a godinu potom i Počasnom nagradom Američke filmske akademije te 1953. nominirana za Oscara za najbolju scenografiju i za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma, antologijska drama s elementima trilera suscenarista i redatelja Akire Kurosawe temeljena je na kratkim pričama “Rašomon” i “U šumarku” japanskog pisca Ryūnosukea Akutagawe. Akutagawu smatraju ocem japanske kratke priče, najznačajnija japanska književna nagrada nazvana je po njemu, a Kurosawa i njegov česti suscenarist Shinobu Hashimoto (Živjeti, Sedam samuraja, Krvavo prijestolje) iz priče “Rašomon” preuzeli su ambijent, dočim su likove i zbivanja preuzeli iz priče “U šumarku”.
Naslov koji je zapadnu publiku ključno zainteresirao za japansku kinematografiju te u japanskom filmu obnovio žanr jidai-geki odnosno tradicionalnu japansku povijesnu dramu i danas, kao i u vrijeme premijere, imponira izvornošću dramske i narativne konstrukcije s fokusom na iznimno učinkovite retrospekcije, čime asocira na “Građanina Kanea”.
Temu filma Kurosawa iznosi iznimno spretnom i sugestivnom režijom dovodeći pripovijedanje u savršenu ravnotežu sa stilskom promišljenošću i zaokruženošću cjeline, pri čemu se dominantno oslanja na brojne vožnje kamere, neobične montažne rezove te istodobno poetičan i okrutan prikaz prirode, zahvaljujući čemu i likovima i gledateljima izmiče bilo kakav konkretniji orijentir u zbivanjima. Stvarajući u svakom segmentu impresivan esej o nemogućnosti spoznavanja istine, pridonio je tomu da pridjev “rašomonski” uđe u brojne svjetske jezike kao sinonim za situacije u kojima je teško utvrditi objektivnu istinu.
Goran Čelig