Na današnji dan, 13. listopada 1986. godine objavljen je drugi Stingov studijski solo-uradak “Nothing Like the Sun”, koji je ostvario velike rezultate. Ploča je postala velikim svjetskim hitom zahvaljujući singlovima “We’ll Be Together” i “Englishman in New York”. Dočim je prvi singl približio Stinga novoj populaciji slušatelja koji su bili striktno orijentirani na tadašnju house-produkciju, drugi je privukao pozornost njegove stare publike zahvaljujući sentimentalnoj priči o Englezu koji se našao u New Yorku. Ovdje su do izražaja došli njegovi nastupi u videospotovima – u prvom singlu Sting glumi dvije osobe – sebe i pijanca koji se pokušava prikrpati ljepotici u restoranu, a u drugome šeta se ulicama New Yorka s kišobranom u ruci nonšalantno pokazujući svoj novi imidž – dugu plavu kosu izuzetno šarmantnog i privlačnog muškarca kojeg su mnoge žene priželjkivale u krevetu.
Time se približio nedodirljivom kultu ličnosti koji je tijekom sedamdesetih gradio Bryan Ferry te stekao novu medijsku ljubav ženskog dijela publike. Shvatio je odavno koliko je fizički izgled bitna karika uspjeha pa je shodno tomu novostečeni život nakon svih poroka posvetio izgledu. I doista, nevjerojatno je tada bilo kako muškarac od 36 ljeta može izgledati tako mladoliko, poput mladića mlađeg desetak godina. Sting je rekao da je to zasluga njegova novog života bez droge i alkohola koji provodi u brojnim svakodnevnim mantrama, vježbama i jogi, koje pridonose poboljšanju njegova fizičkog i mentalnog stanja. No da se cijeli šarm albuma ne bi zaustavio na samo na izuzetno dotjeranom vanjskom šarmu kojim je plijenio, Sting se pobrinuo da materijal albuma ima duboko zaleđe. Tako je zašao u sfere etna (pjesma “Straight to My Heart”), gdje je spojio minimalistički pop-zvuk s primjesama latino i afro-zvuka; osebujne konotacije jazz-popa (kompozicije “Rock Steady”, “The Lazarus Heart”, gdje se pojavljuje prava umjetnička sinteza jazza, popa i etna); zatim u vode kabarea (“The Secret Marriage”, koja je odsvirana samo na klaviru kao potpuna minimalistička kompozicija), pa u osebujni ambijentalni melodični minimalizam uklopljen u pop-sfere i obogaćen izuzetnim instrumentalnim dionicama klavira i gitarskih pejzaža (“Still My Beating Heart”) ili pak u odlični reggae-ritam (“History Will Teach Us Nothing”)…
Četvrti singl s tog albuma bio je neočekivan – pjesma “Fragile”, koja je odsvirana samo na akustičnoj gitari uz pripomoć prostorno obojenih klavijatura u osebujnom i raskošnom stilu koji umnogome podsjeća na stvaralaštvo i rad Julia Iglesiasa. Specijalnost albuma čini skladba “They Dance Alone”, koju je skinuo kao peti singl, a posvećena je ženama koje su patile za svojim muškarcima koji su nastradali u Pinnocheovoj diktaturi. Zbog toga je Sting pribjegao korištenju laganog ritma koji asocira na guajiru, te se u središnjem dijelu kompozicije služi španjolskim vokalom.
Jedini nastavak prethodnog albuma “The Dream of the Blue Turtles” očit je u pjesmi “Sister Moon”, gdje Sting eksplicitno parafrazira činjenicu da “ništa nije poput sunca”, čime izvlači na vidjelo da njegova opsesija Mjesecom nije bezazlena (na prethodnom albumu pjesma “Moon Over Burbon Street”). Posljednja je skladba albuma obrada Hendrixove “Little Wing”, kojoj je Sting dodao ono što manjka, barem u Hendrixovoj studijskoj izvedbi – izuzetnu gitarsku solo-dionicu koju je pojačao efektnom saks-nadopunom. Tom obradom Sting je nadmašio i samog velikana gitare.
Čitav je album fino upakirao u višeslojne pjevačke prateće dionice (uglavnom ženske), tako da je pridodao svojem izrazu onaj dodirljivi dio samog sebe koji je publici u vrijeme sastava The Police izgledao suviše zvjezdano i nestvarno. Album je dospio i na američki i britanski top 10 te nastavio izuzetni komercijalni uspjeh započet albumom “The Dream of the Blue Turtles”. Kritika se tim albumom počela pomalo udaljavati od njegova rada budući da je prerastao kurentne žanrove (kao i Eric Clapton ili Van Morrison) i počeo kreirati vlastiti glazbeni stil koji je jedino moguće opisati riječima Stingov stil.
Goran Čelig