Na današnji dan, 22. srpnja 1977. godine Elvis Costello objavio je čuveni debi-album “My Aim Is True” (Stiff Records), koji se kod nas pojavio sa zakašnjenjem od gotovo dvije godine.
Počeci Costellove glazbene karijere nisu detaljni jer ih je namjerno zakopao. Na sebe je skrenuo pozornost već prvim singlom “Less Than Zero”, što je bilo dovoljno da kritičari vrlo pažljivo preslušaju njegov prvi album “My Aim Is True” i obaspu ga nedvosmislenim pohvalama.
“My Aim Is True” gotovo je psihoanalitički album, neskrivena je bespoštedna analiza Costellovih neuroza i opsesija. Costello iskazuje veliku oštrinu i preciznost u zapažanju, izuzetno ciničnu lucidnost i sposobnost da životne nedaće pretvori u emocionalno nabijene izričaje i skladbe s autentičnim dahom soul-tradicije. On ne zapada ni u morbidno samožaljenje ni u jeftinu melodramu; njegove su pjesme neka vrsta osvete, naknade za pretrpljena poniženja, pogotovo doživljena u odnosima sa ženama.
Kritičar New Musical Expressa Nick Kent nazvao je Costellov stil “estetikom frustracije” i naglasio da je mržnja i frustracija vrlo često bila predloškom najimpresivnijih rock-skladbi, pogotovo u stvaralaštvu Petea Townshenda i Boba Dylana.
Tijekom snimanja “My Aim Is True” Costello je imao veliku podršku u producentu Nick Loweu, pogotovo stoga što u to vrijeme nije još okupio prateću grupu The Attractions, te je surađivao s članovima američke grupe Clover, koji su zamijenili standardnu ekipu session-glazbenika. Loweov talent i iskustvo u tonskim studijima omogućili su uspješnu suradnju neobičnih partnera.
Osnovni je paradoks “My Aim Is True” raskorak između ugođaja glazbe i raspoloženja koje sugeriraju tekstovi. Dočim je glazba ukorijenjena u rhythm and blues i rock-tradiciji, dakle u žanrovima koji tradicionalno veličaju muški šovinizam, tekstovi neskriveno prikazuju drastično različite životne prizore i uvjerenja. U skladbama poput doista fascinantne “Alison” Costello pritom uspijeva spojiti naizgled proturječne komponente, nježnost i ciničnost. Upravo skladbe kompleksnih, višeznačnih emocionalnih opredjeljenja predstavljaju vrhunac Costellova stvaralaštva jer on uspijeva naznačiti sukob emocija i stavova u žanru koji tradicionalno povezujemo sa standardiziranom, stereotipiziranom osjećajnošću.
Popis pjesama: 1. Welcome to the Working Week | 2. Miracle Man | 3. No Dancing | 4. Blame It on Cain | 5. Alison | 6. Sneaky Feelings | 7. (The Angels Wanna Wear My) Red Shoes | 8. Less Than Zero | 9. Mystery Dance | 10. Pay It Back | 11. I’m Not Angry | 12. Waiting for the End of the World.
Goran Čelig