Na današnji je dan, 24. kolovoza 1983. godine zagrebački Jugoton objavio treći studijski album Električnog orgazma “Les Chansones Populaires”, opet posve drukčiji od onoga što smo od njih prije mogli čuti. Opet posve neuobičajeno ostvarenje – i do tada možda najartikuliraniji album Orgazma…
Te 1983. godine stvarno je bilo nesvakidašnje objaviti album obrada, ali oni su učinili baš to odajući počast svojim uzorima, a mene, tada 12-godišnjaka, uveli su u posve novi svijet otkrivanja i čeprkanja po prošlosti velikana. Zbog tog sam albuma počeo slušati Elvisa, skužio sam da The Beatles, The Rolling Stones i The Doors nisu samo “Love Me Do” i “I Can’t Get No (Satisfaction)” ili “Light My Fire”… A pojedine sam pjesme prvi put čuo upravo slušajući “Les Chansones Popularies” pa vam ne mogu opisati koliko sam poslije originale teško prihvaćao.
Iako je vrhunski hit albuma bila i ostala njihova verzija klasične pjesme “Locomotion”, koju su napisali Gerry Goffin i Carole King, a koju je ovdje svevremenski otpjevao Ljubomir Đukić Ljuba, dosta je tu songova koje ću i danas slušati s velikim žarom. Ponajprije tu je “Citadel” The Rolling Stonesa, koju su objavili na svom najpsihodeličnijem albumu “Their Satanic Majesties Request” iz 1967. godine, te Bolanova odnosno pjesma T. Rexa “Metal Guru”, koja je otvorila njihov čuveni album “The Slider” iz 1972. godine.
Za The Velvet Underground zainteresirao sam se (i zaljubio u njih) upravo slušajući pjesmu “I’m Waiting for the Man” u verziji Električnog orgazma, a posebno me osvojila njihova izvedba (ali i odabir) naslovne pjesme “The Man Who Sold the World” istoimenog albuma Davida Bowieja. Čudna, ali odlična je i “Being for the Benefit of Mr. Kite”, koju su The Beatlesi objelodanili na čuvenom albumu “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band” iz 1967. godine. “When The Music’s Over” The Doorsa uvijek je bila priča za sebe…
Album “Les Chansones Populaires” sniman je u ljubljanskom studiju Tivoli te u zagrebačkom studiju Jadran-filma. Gile ga je realizirao u suradnji s Pikom Stančićem, koji potpisuje dio produkcije, a odsvirao je i bubnjeve na albumu. Bas-gitaru svirao je Jovan Jovanović Grof; klavir, synth i dio vokala otpjevao je i odsvirao Ljubomir Đukić, a za gitare bili su zaduženi Ljubomir Jovanović Jovec (kojemu će to biti i posljednji album s Orgazmom) i Srđan Gojković Gile.
I dok je neka starija ekipa vječno prigovarala protiv Orgazmove izvedbe tih klasika, nisu shvaćali kako ništa nisu mogli promijeniti: “Les Chansones Populaires” nas klince uveo je u jedan posve drukčiji, magični glazbeni svijet i definitivno nas zainteresirao i za ono što korijene nije imalo isključivo u punku. Zbog svega navedenog, ali i za to vrijeme vrlo hrabrog i neuobičajenog poteza Električnog orgazma, i danas neke od tih pjesama najviše volim čuti upravo u njihovoj verziji.
Goran Čelig