Ne treba ponavljati u kakvom vremenu živimo, osim ako niste ovoga trena izašli iz špilje u kojoj već desetljećima čekate apokalipsu. Četiri su moguće relacije: dućan, ljekarna, posao (ako ste taj nesretnik koji nema mogućnost rada kod kuće) i svoj dom (a ako živite u Splitu, postoji i peta relacija). U svojem domu, uz idealnu opciju, imate pristup najširoj relaciji, a to je internet.
U slučaju da ste obožavatelj kazališta i odlazak u kazalište jest “ono što vas drži normalnima”, internet je trenutačno jedina platforma koja dopušta da barem prividno održavate svoju svakodnevicu. Prividno jer, logično, gledanje kazališne predstave na svom laptopu, tabletu, mobitelu ili pametnom satu ne može zamijeniti iskustvo emocija u trenutku živog gledanja predstave ili osjećaj pripadanja publici koja u tom trenu ima kolektivnu svijest podrške izvođačima i svima koji stoje iza njih. Predstava, na svu žalost, postaje jednodimenzionalan medij koji nam omogućava stanke za toalet ili cigaretu kada god poželimo, a za usporedbu bih dala pomisao: zamislite da gledate film tako da sjedite na njegovu setu.
Nije sve tako crno
S druge strane, ova situacija nam dopušta kazališno putovanje u prostor i vrijeme te nazovimo to “elitizam” koji si ne možemo inače priuštiti (u kontekstu da smo tipičan ljubitelj kulture i, recimo, pripadnik srednje klase). Ne elitizam u smislu dolaska u kazalište da bi nas narod vidio, zbog čega su u nekim većim kazalištima u davna vremena postavljena mjesta s kojih se predstava ne može pratiti (jer nije bila poanta pratiti predstavu nego biti viđen, u današnjem rječniku „premijeruše“), već u smislu dostupnost teatra „najviše klase“ poput Shakespeare’s Globe, Broadway, Cirque du Soleil, The Royal Opera House, The Metropolitan Opera i tako dalje, uglavnom teatar na čije ulaznice treba čekati više od trajanja jedne trudnoće i platiti ih za otprilike cijenu godišnje zalihe pelena. Jednom riječju: luksuz. Također imamo pristup predstavama iz drugih država (kada bismo inače mogli pogledati berlinsku dramu, slovenski suvremeni ples ili češki cirkus?) i drugih gradova u vlastitoj državi (njihovu ponudu pogledajte ovdje), što nam omogućava zapravo otvaranje nove kulturne sfere i kazališnog iskustva, širi naše vidike i upoznaje nas s drugačijim, daje nam priliku da u udobnosti i sigurnosti vlastitog doma posegnemo u kazališne širine i duljine koje možda ne bismo mogli iskusiti u životu kakav je, prema nekim zvijezdama, trebao biti.
Najvažnije od svega
U potpunosti je svima jasno da kazalište online ne može biti dostojna zamjena kazališta uživo, ali pokazuje koliko nam je potrebna Majka Umjetnost da bismo zadržali osjećaj kulturne visine, osjećaj da nismo cijeli dan gledali kako se suši boja i osjećaj da nam sudjelovanje u kulturnim sadržajima, makar kao promatrač, pomaže u održavanju smirene glave. Enormna ponuda i potražnja, ne samo određenih predstava nego općenito predstava, pokazuje da nam vraški fali mogućnost odlaska i sudjelovanja u doživljaju kazališne predstave, i da se kazalištem ne možemo zasititi. Ova situacija pokazala je također stravičnu realnost koju, iskreno, nije bilo neobično pretpostaviti, a to je da je licemjerno društvo koje umjetnika gađa paradajzom, a onda mu u doba pandemije taj isti paradajz uzima iz usta. Kazališta su na neodređeno vrijeme izgubila svoje aktere i obrnuto, ali su pokazala svoju iznimnu moć okupljanjem virtualne publike i snalaženjem (u kontekstu kopanja po arhivi ili smišljanjem novog sadržaja koji nije striktno u obliku predstave) i jedino što možemo jest zahvaliti im što nisu sasvim zatvorila svoja vrata. Glavu gore i nadamo se brzom povratku u neke udobne, a i neke neudobne stolce, jer, najiskrenije, tužno je nakon pogledane predstave zatvoriti laptop umjesto pljeskati.
Karla Kostadinovski