Na današnji je dan, 13. rujna 1993. godine objavljen izvrsni album “American Caesar” (Virgin) Iggyja Popa, koji se time vratio u nevjerojatnoj formi! Bilo je to prvorazredno iznenađenje, album pun osebujnih pjesama u kojima je naglasio vještu slojevitost, bogate aranžmane i sasvim novi skladateljski pristup. Izgleda da je nakon ogromnog svjetskog uspjeha postignutog albumom “Brick by Brick” shvatio da nije sve u divljem i neobuzdanom nagonu koji nikako nije mogao ukrotiti, već da se taj neandertalski duh može smjestiti i u daleko prilagodljivije atmosfere.
U vremenu kada je najezda grungea već naveliko harala svjetskom rock-scenom izbacivši niz nezaboravnih albuma i imena (Nirvana, Mudhoney, Soundgarden, TAD, Pearl Jam…) Iggy se ponovno našao u samom epicentru zbivanja budući da su novi naraštaji počeli otkrivati njegove albume The Stoogesa koji su bili direktna inicijacija novog nihilističkog svjetonazora u rocku. No vrlo dobro provjerene greške u koje se upleo u vrijeme new wavea i punka koncem sedamdesetih i šminkersko šaranje u osamdesetima naučile su ga da stare metode nikako ne valja ponavljati, već da mladim naraštajima treba podariti sasvim novu sliku o sebi kao ikoni vječitog rock and roll buntovnika. Zbog toga je novim albumom “American Caesar” prošarao po vlastitoj rock-ostavštini te iz arsenala izvadio nekoliko sasvim novih dosjetki kojima je efektno začinio album. Već sam pogled na omot – mrko i izborano Iggyevo lice uokvireno izuzetno dugačkom raspuštenom kosom, snažno stegnute šake iza leđa i njegovo golo mišićavo tijelo te nehajno ispisan naslov albuma sugeriraju o opakom sadržaju koji se nalazi na njemu.
Prvi singl skinut s njega jest “Wild America”, moćan garažni rock nabijen energijom, praskavim distorzijama gitare koje nedvojbeno podsjećaju na stare dane neobuzdanih The Stoogesa… No ovdje Iggy više nikako nije mogao dozvoliti bezrazložnu samodestrukciju, već je svoj dobro znani nihilizam pretvorio u potpuno profesionalni dio komponiranja koji mu je samo poslužio kao idealna inspiracija. Sam je izjavio da “nema više smisla za bijes kad odavno više nisam bijesan buntovnik”, što se definitivno savršeno dobro odrazilo u gotovo cjelokupnom materijalu albuma. Ovdje nije Iggy bijesan, već su bijesne njegove kompozicije koje se nalaze na albumu, a to je nešto sasvim drugo. Potpuni profesionalni pristup koji je ovdje prikazao predstavio ga je kao vještog autora koji šara po rhytm ‘n’ bluesu u novovjekovnom aranžmanu (pjesma “Mixin’ the Colours” s odličnom instrumentalizacijom usne harmonike i vozećeg ritma), alternativnim rock-sferama koje oživljavaju duh Velvet Undergrounda (“Jealousy”), caveovskim baladama obogaćenim gudačkim aranžmanom i klavirskim melodijama podebljanim raskošnom orkestralnom produkcijom (“It’s Our Love”).
Drugi singl “Beside You” prizvao je duh megahita “Candy”, no za razliku od sladunjavosti, ovdje je Iggy posegnuo za čvrstim rock-izrazom oblikovanim nadasve finim ženskim back-vokalom, snažnom gitarskom pratnjom i melodičnim pozadinskim klavijaturama. “Sickness”, “Boogie Boy”, “Perforation Problems” standardni su rock-brojevi kojima je pokazao odakle je potekao grunge, garažni rock i punk. Posebno iznenađenje jest neočekivani punk / hard core broj “Plastic & Concrete”, gdje Iggy na najbolji mogući način dočarava svu uzbudljivost jednostavnih i banalnih troakordnih bijesnih kompozicija, a odličan dio kompozicije leži u disharmoničnoj dionici solo-gitare. Jedna od također novina u Iggyevom radu jest rap-tehnika u odličnom plesno-laganijem naslovu “F*in’ Alone”, koji se temelji na minimalističkom obrascu s bogatom pozadinskom instrumentalizacijom. Pun kreativni pogodak ostvaren je u kompoziciji “Ceasar”, koja je vođena najjednostavnijim minimalističkim principom – monotonom lo-fi produciranom gitarom kroz različite efekte i nizom nabacanih zvukova bas-gitare, udaraljki i šumova što su mu poslužili da ispriča priču o američkoj masovnoj svijesti. Premda kompozicija ima itekakvih bliskih podudarnosti s radovima Marka E. Smitha i njegovih The Fall, kritičari su mu progledali kroz prste samo zahvaljujući odličnoj spretnosti koju je pokazao na vrlo zahtjevnom terenu. Album u završnici kulminira odličnom obradom starog RNR klasika “Louie, Louie” u punokrvnoj prljavoj rock-snazi s gitarskom distorzijom i pratećim zvukom klavira s obiljem razbacanih solaža i plesnog ritma koji na momente djeluje kao da će se svakog trenutka raspasti od miline.
Nakon izlaska albuma u jesen 1993. pohvalama nije bilo kraja, a MTV je danonoćno okretao spot “Wild America” kao dokaz Iggyjeve nesavladive i ogromne snage. Prvi put u njegovoj karijeri album se našao i na listi najboljih rock-albuma godine, doduše nije bio u vrhu, ali kritičari koji su bili skloni tvrdom i prljavom zvuku garaže, grungea i alternativnog izraza prepoznali su iznimne rockerske vrijednosti na njemu prozvavši ga “školom garažnog rocka”.
Goran Čelig